„ŽIVA GLAZBA“ Kolumna Suzi Sokol: ...Muzičari su se cijenili
Slušam kako naviru sjećanja jednom od onih glazbenika koji su živjeli to zlatno doba Grada kada su glazba, ali i zabava (što je neizmjerno važno naglasiti) bili visoko cijenjeni baš kao i glazbenici, kada su ljudi znali prepoznati kvalitetu, kada smo se trudili biti drugačiji, posebni, kvalitetni. I već sam prešla na ono MI, jer sam eto i ja bila dijelom tog vremena koje teško može razumjeti netko tko ga nije živio s ove ili one strane glazbe. Nije da su to bile strane jer glazba ih nema, samo su je na jedan način doživljavali glazbenici – muzičari, a na drugi oni koji su se prepuštali glazbi i dozvoljavali da ih odvede u neki drugačiji, opušteniji svijet.
Moja sjećanja su i dalje živa, sjećam se skoro pa svega, a prošlo je,...pa dobro, dovoljno je reći prošlo je...Pisala sam o bandovima, „živoj glazbi“ na svakom kantunu, taracama, disco klubovima, noćnim klubovima, mjestima gdje se izlazilo, zabavljalo, plesalo...živjelo. Znam da nove generacije gledaju drugačije na zabavu i sve što bi ona trebala predstavljati, ali bilo bi dobro (a neki se svesrdno trude), dakle bilo bi dobro potruditi se upoznati ih s vremenima koja u sebi kriju bogatstvo glazbe, bendova i vrhunskih zabava. E sad, bendovi... Dubrovnik nije veliki grad, ali je Grad s ponosno izgovorenim i napisanim velikim prvim slovom, a u njemu (tada) bendova, vokalno instrumentalnih sastava ko u priči. I to ne bilo kakvih, a ne...iz priča znam da su odlični bili „električari“ – Srebrne pruge, Tomazopani, Sablasti, zatim Trubaduri, Poklisari, a kasnije i spominjani Kastelani, ali i orkestri (u nekima je svirao i moj tata), Big bandovi...Sve je to bilo u ovo malo prostora našega Grada. I samo da znate muzičari – glazbenici, kako god ih nazivali --- su se cijenili. Cijenili su ih direktori, šefovi restorana, voditelji klubova, cijenila ih je publika što je i pokazivala i dokazivala dolascima na zabave, plesom i beskrajnim povjerenjem pa čak bih se usudila reći i određenom odanošću.
Ono što moram naglasiti jest činjenica da su muzičari morali biti „s potpisom“, a pri tom mislim na sljedeće. Dubrovnik je imao Udruženje muzičara koje je vodio gospar Filičić i koje je jamčilo za svakog člana. A moram vam reći i još nešto. Direktori hotelskih kuća toga vremena, gospari na prvu - izgledom i stavom i ponašanjem, znali su svaki kutak hotelskog ili restoranskog objekta i poznavali svaku osobu koja je radila i pridonosila ugledu, pa tako i muzičare kojih nije bio mali broj.
Npr., u jednom visokokategorniku bila je glazba na aperitivu, u taverni, na taraci, u noćnom klubu, po potrebi, u ljetnim mjesecima uz bazen ili na plaži i svih, ali baš svih su imenom poznavali ti gospari koji bi lagano šetali hotelom i pogledom donosili odluke, odobravali ili u tišini bez riječi sugerirali nešto prikladnije.
Ali, muzičare su cijenili..znali su oni koliko je važna ta glazba, jednostavno su znali. A dobri bendovi su s godinama postali zaštitni znak određenog prostora bilo hotelske kuće, bilo taraca, đardina, restorana... Njima su se ljudi vraćali, njih su slušali, njima vjerovali i s njima stvarali uspomene.
I upravo te uspomene su neku večer isplivale na vidjelo... po tko zna koji put sjetila sam se i svojih doživljaja tog divnog glazbenog svijeta, ali i onih priča koje su mi u obiteljskim trenutcima pričali mama i tata, a bilo ih je i bile su divne.
Sjećanja, čudna je to stavka u našim životima, a osobno se osjećam privilegiranom što sam živjela to vrijeme i što i u mojim sjećanjima postoje trenutci koje će samo oni koji su ih doživjeli – razumjeti.
Adio vam!