ZANIMLJIVOSTI IZ TISKA Sjećanje na 1962. godinu: Moj prvi dolazak u Grad
Prvi put sam s majkom i rodicom Marom došla u grad te davne, 1962. godine. Rano smo se ustali, jer tokalo iz Trnovice do Turkovića poviše Popova polja doći pješice uskom konjskom stazicom.
U Turkovićima se vlak samo malo povukao, majka i Mare su ušle i skoro sam zaplakala i jedan čovjek dao mi je ruku i ja sam ušla. Prvo sam vidjela ljude gdje sjede na nekim kašetama i vrećama u kojima su bili proizvodi iz tog područja, golokud u klipu, kupus, patate, leća, sir u mjeh. Svi su muškarci fumali, meni su oči suzile i počela sam momitati, sjećam se šporkih paletuna. I to je bilo tako sve do Huma. Onda smo prešli u čistiji vlak i ja sam zaspala i na finimentu se iskrcali u Gružu.
Ta pruga je egzistila do 1975. godine, kamo sreće da su se mogli dogovoriti kako će se plaćati njeno održavanje, i ne bi bilo toliko seljenja ljudi iz Hercegovine i taj lijepi kraški teren s bogatstvom vode i veliko Popovo polje nažalost danas je ostao bez ljudi. Jedna draga žena mi je ovo sa suzama u očima kazala: Draga moja, ja sam u petom mjesecu došla u grad i zaposlila se u TUP-a, a u devetom mjesecu nijesam se imala s čime vratiti doma. To je tužna priča o uskotračnoj željezničkoj pruzi Sarajevo - Dubrovnik. Ovo malo vraćanje na tu prugu budi sjećanja kod mnogih iz tog kraja. Znam da im je bilo teško, jer mnogi od njih nisu se naviknuli na grad i vazda su mislili na povratak na rodnu grudu.
Mare je pošla u sestre Nike pored hotela Petke, a ja smo i mati s tramvajem arivali do grada. To me kao desetogodišnju djevojčicu jako razveselilo i brzo sam zaboravila one grube slike iz vlaka.
Nosili smo tetki Mariji ono što je naša kuća imala, sir, zelje, jaja, dermižanicu vina i botuju rakije, malo vune za tunđelu, jer ćaća je reko da tetka Mare u gradu ima isto tunđele od vune kao i mi u Trnovici. Doduše tetka je imala i nešto što mi nismo imali „ pjumine od guščjeg perja” što se stavjalo na noge kad bi počela studen.
Tog sedmog mjeseca rano ujutro pošla sam s tetkom na placu. Ona je imala veliku bursu od kože od malih romboida i na placi se sve zajedno tumbalo u tu bursu - grah rogačić, pomadore, tikvice, selen, petrusin, patate i kad smo došli doma sve je to razvrstano i lijepo složeno. Prije toga smo bili kupiti ribu na peskariji. Sinko moj, uzećemo ribu od kamena, ja nisam znala što to znači. Škrpina, kanjac i tabinja, za gospara Jaka i jabuke” kanada”, za napraviti u kašicu, te salsa o pomadora. Na placi su sve žene i muškarci bili su obučeni u nošnje, župske i konavoske, pored njih sepeti, košici. Nije bilo nailona, kamo sreće da ih nisu ni izventali.
Sjećam se da je tetka rekla sutra mljekarica s Brgata donosi mlijeko. I zaista mlijeko je odmah skuhano u velikoj repači i zanimljivo kad se ohladilo bio je isto veliki skorup kao i kod nas u Trnovici. Tetka je kuhala na „forniu” na drvenon ugljenu. Ona mi je ispripoviđela da taj drveni ugljen donose žene iz Hercegovine i kako se on pravi. Uberu se tanje grane i stavi u jednu rupu i zapali i onda se na to nabaci zemlja, a to sve polako tinja i ostane crni drveni ugljen, na kojem se kuha. Sve kuhinje u gradu bile su na vrhu i taj „Fornio s fumarom” sve mi je
to bilo jako zanimljivo jer je imalo veliko zašto:” da ne bi došlo do požara”.
Tetka je u jednom momentu rekla: ”Mala pođi u kamaru viđet kuri li orlođijo”.Malo sam je pogledala ali sam razumjela što mi je ćela rijet. Poslije podne smo pošli u „Roma” to je bila butiga od robe na metre i kupili su mi za sašit vestu. Tete Ane „sarta”, sašila mi je lijepu vestu i tako sam se ja u njoj pravila važna. Kako i ne bi, dođeš prvi put u grad i sve to vidiš i vraćaš se doma u novoj vesti.
Gospar Jako je bio učen čovjek, vazda je čito, završio visoke skule u Grazu. Tek sam kasnije doznala gdje se nalazi taj grad i dobro zapamtila.
”Uči sinko moj, znanje je imanje”. Bože koliko knjiga. gledala sam knjige na talijanskom, njemačkom i na pismu gotici, što mi je sve bilo nepoznato. Još se jako dobro sjećam kad sam se nakon 4-5 godina upisala u gimnaziju, i zakasnila na prvi sat.
Gospar je Jako cijelu večer govorio: Bože moj, čekat zadnju prugu i zakasnit u skulu. Ja sam te prve godine imala samo jedan opravdani sat, jer sam čekala zadnju prugu s Rudina. Samo usporedite koliko je djece u našim školama obružalo i roditelji su im to sve opravdali. Ja uopće nisam znala što znači. „Obružati” za mene je to bila nepoznanica „X”. Iz grada smo se vratili s brodom „Ston” u mali gradić Ston u tetke Nike, to je nama
bila općina, grad i sve i puno nam je značila, kamo sreće da smo i sada ostali uz Ston. Vidjela sam puno djece kad smo prikoštavali u Ston, skačući s drvenih stupova u more, a ja sam se naučila plivati u našoj velikoj lokvi. I sva djeca su se naučila plivati. Dali bi nam tikvice s uzičicom i
vezali bi nam je oko pasa. Mogla sam se utopiti jer se uzica odvezala, a ja se uhitila za rođaka Mila, a on za mene i da se tu nije trefio Mato i dodao na pouznicu od jasena, i tako smo se salpali. Bilo bi jada i nevolje da Mato nije bio tu.
Lokva je duboka preko sedam metara i nikada nije presušila. Stariji ljudi su negodovali jer bi mi vodu zamutili a domaće živo - konji, goveda došli bi se na lokvu napojit. Mi smo uživali u vodi gledajući i živine i pijavice.Sutri dan smo pošli u valu Prapratno i to je za me bilo oduševljenje. Velika vala s sitnim pijeskom i pržinatom i to prvi put kupanje u moru, tamo u blizini maslinata i reklo bi se raj na zemlji.
Tetka Nike je za objed spremila vrnute i skuhala malo verdure i stonskoga polja. Mene su poslali da s fontane u bokaru donesem vode.
Bilo me jako strah da se bokar ne razbije i gledala sam u njega ko u blaženu Djevicu Mariju. Poslije objeda su nas odveli do Rudina i tako smo ja i mati polako pješice došle doma.
Svi su me pitali: Nene, kako je bilo u gradu, a ja sam bila jako sretna što sam te godine prvi put posjetila moj lijepi grad u kojem danas živim i raduje me da se ovih lijepih događaja sjećam u svim detaljima.
3.jpg)
