VRIJEME JE OD POKLADA.... Kolumna Suzi Sokol: Život je maskenbal.... maska gore, maska dole
„Baš se lijepo maškaravat, igrat pjevat i zabavljat...“ tako nekako idu stihovi jedne davne dječje pjesmice iz bogatog skladateljskog opusa dragog nam dunda Đela, a koja se pjevala u vrijeme karnevala, poklada, maškara, veljuna... I baš je tako ili je bar bilo. Ma, sjetit ćete se i vi vremena kad se za maškarate spravljalo danima, ma što danima, mjesecima unaprijed, a grad bi živio punim plućima jer maškare su bile svuda, maškaravalo se i malo i mlado i staro.
Kažem živio jer bez obzira na pokušaje malobrojnih entuzijasta, maškare kakve pamtimo nisu više prisutne. Zašto? E pa, odgovor na to pitanje često tražim i sama i odgovora ne nalazim, samo znam da je to tzv. „zlatno doba“ maškaravanja daleko iza nas. Moje maškaravanje počelo je još prije vrtića (kojeg sam obožavala i vraćala mu se dugo, dugo). Maškaravalo se doma i da se razumijemo bila su to vremena kada nije baš bilo izbora za kupit (ma i da je bilo, nekako je sve drugačije kada se kroji, sprema i stvara u kućnoj radinosti, a ideje samo pršte...) Poslije se maškaravalo u vrtiću pa u školi prvo maloj, a onda i u onoj u kojoj smo se smatrali „velikima“ (kako smo samo daleko bili od istine)...U svakom slučaju, maškare su vladale Gradom, Grad je disao maškare, razumio tu nasušnu potrebu svoje čeljadi da bar na kratko prodiše, zaboravi na sve, mašti da na volju i preuzme neku drugu ulogu, lepršavu, bezbrižnu, laganu... I upravo je to smisao karnevala...Naravno, skupljale su se priče i slike koje bi mogle oživjeti jer karnevo i jest vrijeme kada živimo tuđe živote i kad se na neki način izrugujemo svemu oko nas, odlukama, porukama, situacijama i događajima, a smijeha nikad dosta...
Jako dobro se sjećam mojih vremena i maškaravanja, a pogotovo u to vrijeme sazrijevanja iako u ta moja doba početak srednje škole i tih 14 ili 15 godina, bile su još uvijek jako male, bili smo razigrani, veseli, djetinjasti, ma upravo onakvi kakvima bi trebali biti s tih malenim brojem godina na leđima. Voljela sam se maškaravat, a naravno da sam sanjala, kao i mnoge druge djevojčice, biti, a što drugo nego princeza pa sam jedne godine u Teatru iznajmila (da, upravo tako je bilo), prekrasnu zelenkasto žutu krinolinu čije se mekoće i danas sjećam. E već iduće godine, kad je organizirana velika šetnja Stradunom, u povorku sam ušla i ja bez obzira na navršenih 14 (jer počele su već i prve sramežljive godine) i ušla sam kao kaubojka, čizme, rebatinke, karirana košulja, marama oko vrata, klobuk i dječji pištolji na bokovima...e da... i to sam bila (vjerovali ili ne). Nakon Straduna, organiziran je ples u tadašnjem hotelu Libertas... ma kako je dobro bilo. A reć ću vam i još nešto... bilo je to i vrijeme prvih zaljubljenih pogleda ili bar pogleda od kojih bi onako zarumenili se obrazi...
Kako su godine prolazile, a mi sazrijevali, i maškarane zabave su postajale sve konkretnije, kostimi su se pomno birali, stvarali, kreirali, a sve kako bismo u nekom trenutku mogli onako opušteno i bez straha da će nas neko prepoznati, učinit kakvu ludost, zakidivat sve oko nas i bit ...slobodni. Da, bilo je to dobro vrijeme maškaravanja, kažem bilo, jer iako je vidljiv trud za organizacijom održavanjem maškaravanja kao dijela kulture življenja, već neko vrijeme to su tek tragovi onoga što je nekada bilo i po čemu su ovi krajevi bili itekako poznati. Da ne kažem, kada je glazba u pitanju kako je u našem Cavtatu živjela prava maškarana glazbena priča od velikog do malog Karneval Festa. Pjevalo se, balalo, a sve u slavu i čast maškara.
E...nekad bilo...A tek Ultimi, e tu bi sva kreativnost kako u smišljanju maski tako i poruka koje su se slale, došla do izražaja, a veljun...e on bi trajao i trajao i trajao... Zašto se ljudi više ne žele ovako opustiti ne znam, ali znam jedno...da je spravljanje i priprema za maškaratu, veljun...bilo nešto najljepše. Toliko smo vremena provodili dogovarajući se u što ćemo, kako ćemo, gdje ćemo i najvažnije kako proć sve, a da nas nitko ne skonta. Koliko smijeha, koliko samo smijeha je bilo... I na kraju, nekako sam uvijek govorila kako većina ljudi u ova doba stavlja maske dok ih mnogi tek skidaju, treći opet za svaki trenutak u svom životu imaju neku masku jer jednostavno drugačije ne znaju ili ne žele znati, ali to su neke druge maškarate za neke druge kolumne. Ove o kojima sam pričala bilo bi lijepo u punom sjaju vratiti kako ovo moje, vaše ili njihovo vrijeme ne bi bilo dosadno i bez uzbuđenja. Počeli smo s pjesmom, s pjesmom ćemo i zaključiti, a ona kaže...“Život je maskenbal, ljudi su krivi, sa tuđom maskom lakše se živi“.
Adio vam!
.jpg)
3.jpg)
