VIRTUALNI SVIJET Kolumna Suzi Sokol: Sve je više robota oko nas, a gdje su emocije?
Sjećate li se prvih filmskih robota? Sjećate li se prvih pokušaja da se upravo takvi likovi približe ovozemaljskom životu, životu koji se vrti oko samo jedne i jedinstvene jedinke – čovjeka? Ako ne, onda pripadate novim generacijama kojima na žalost sve počinje s dr. Googleom, malim i nešto većim ekranima i društvom koje je smješteno u nekom virtualnom svijetu uz klikove i lajkove, kratice, storyje i pogled ispod obrva (ali ne zbog popularne, istoimene pjesme već zbog gledanja prema dole kako se ne bi propustio niti jedan važan trenutak objavljen na mrežama koje su kao društvene – a nisu...).
E, a ako da, e onda ste tu negdje oko mojih godina (plus minus nekoliko što u konačnici ne pravi neku veliku razliku), i sigurno se sjećate (s ove točke gledišta pomalo i smiješnih) i Terminatora i RoboCupa, Zvjezdanih staza i ratova itd., itd. Današnji su roboti sofisticirani..Kažu kako mogu biti vaše kućne pomoćnice, skuhat vašu najdražu kafu pa čak i odvest vas s autom kamo god želite.
I sve je to osmislio i napravio, a tko drugi do čovjek? E sad, zašto cijela ova priča? Da bih je objasnila moram se nasloniti na dane iza nas kada smo nešto više vremena provodili na mjestima gdje u miru i tišini prozborimo koju riječ s našim dragima koji više nisu tu (ali samo fizički jer ono drugo, ono najvažnije je ostalo zauvijek uz nas – bar tako želim vjerovati). U jednom takvom trenutku, isključivo mom, osobnom, susrela sam veliki broj
drage čeljadi koji su bili na istom putu. Tihi razgovor, osmijeh i sjećanje...upravo tako bih opisala te trenutke susreta na mjestu gdje je ustvari vjerojatniji – rastanak.
U jednom trenutku ugledah drago, poznato lice iz Grada. I iako se dugo nismo vidjele, priča je krenula kao da smo se jučer rastale, onako nakon dobre kafe...“Drago mi te viđet...vazda“ – kaže mi, a ja uzvraćam „Na isti način“... jer je to uistinu tako. Nerado govorim o vašim komentarima na naše male razgovore kroz ovu kolumnu, ali ovdje moram napraviti iznimku jer je upravo kolumna bila okidač za naš mali (tihi) razgovor. „Pratim te, znaš“ nekako tako otprilike je rekla i dodala kako voli čitati ova moja, ali usudila bih se reći i naša sjećanja.
Riječ po riječ i krenula je priča. Kaže kako ju je kćer upitala zašto uvijek tako emotivno govori i proživljava vrijeme koje je ostalo iza nas kao i sve što je to isto vrijeme sa sobom donijelo. A kako drugačije ga proživjeti nego emotivno, kako? – uglas, iako tiho, smo komentirale i zaključile kako ćemo uvijek reagirati na ta i takva sjećanja – isključivo emotivno.
A onda, onda je uslijedio i zaključak koji je ujedno bio i pitanje. Gdje su se izgubile emocije? I zašto su emocije tako začudne? Skoro pa uglas (još jednom), zaključile smo da je na žalost sve više „robota“ oko nas (i eto poveznice s robotima s početka teksta). Doduše, i robote s početka priče je stvorio čovjek, ali ma koliko god išli naprijed, sve više mi se čini kako se negdje na tom putu tehnološkog napretka...čovjek i izgubio.
Čovjek pun emocija bez kojih bi sve ovo oko nas što nazivamo životom bilo teško zamislivo. A sjećanja posebice ona lijepa i pozitivna koja nas nerijetko vraćaju u samo nama draga vremena kada smo bili sretni, zadovoljni, svoji, mogu i moraju biti samo čista emocija. I znate što, baš je lijepo pokazati emociju...sreću, tugu, zadovoljstvo, razočaranje, baš je lijepo kada možete zaplakati, kad možete do suza se smijati, kad možete osjećati. Jer to je u konačnici smisao svega. Ponovno ću dozvoliti sebi komentar o tzv. društvenim mrežama...dakle, i one, ali i moderna komunikacija – mobiteli, definitivno su napravili zaokret u kreiranju osoba, u odrastanju, sazrijevanju i negdje uz put, izgubile su se – emocije – ono što nas je uvijek definiralo. Po meni šteta – velika!
Adio vam!
3.jpg)
