SVJEDOČANSTVO JEDNOG VREMENA Kolumna Suzi Sokol: Sreću čine stvari male... naše igre, naše šale
Ako pripadate generacijama koje su se igrale ispred kuće, zgrade, stana, ali i u stanovima, kućama, zgradama, ako pripadate generacijama koje su znale sate i sate provoditi u priči (zamislite, u priči, razgovoru i to onom čije su rečenice imale i glavu i rep umjesto kratica koje čujem danas), ako ste jedva čekali neki rođendan pa da krenu igre...e onda biste vjerojatno mogli zastati i uz tekst koji upravo čitate, otputovati u prošlost i vratiti se u svoje djetinjstvo
Vjerojatno se pitate što je bio okidač za ovakav povratak u prošlost...pa recimo da sam se u jednom trenutku našla u društvu velikog broja nasmijanih ljudi od onih malenih (a tako velikih) preko onih nešto starijih do onih poput mene (vidite kako je lako izbjeć brojke). I ne biste vjerovali, da, igre su bile u pitanju iako ne ove o kojima bih htjela s vama prozborit riječ dvije, ali igre u kojima su bili timovi, ekipe, igre koje su nas nasmijale i držale nasmijanima svo vrijeme...I zamislite, na mobitele nitko nije ni promislio (osim u trenutku kad smo htjele ovjekovječiti trenutak). Kvalitetno provedeno vrijeme, zabava, neopterećenost, a sve, ponavljam jer je to skoro pa nevjerojatno, bez velikih i malih ekrana...Doma sam došla nekako čudno, ali dobro raspoložena..
I onda staneš i shvatiš kako je ustvari jako malo potrebno...za sreću. Vraćamo se na početak, i naš i ovoga teksta. Djetinjstvo, odrastanje i igra. E sad...ne znam kako bi ovodobna, ovovremenska i uopće djeca novoga doba reagirala kada bi se vratila u vrijeme ovih mojih i vaših sjećanja, ali nekako slutim bez obzira na sve što se danas nudi, a nudi se puno, dakle, slutim kako bi se vrlo brzo ta ista „virtualizirana“ djeca, dobro snašla u prekrasnom svijetu zabave, smijeha, ali i učenja (jer kroz igre smo učili brojati, snalaziti se u prostoru, slušati, pričati, razgovarati – razmišljati).
Okupiti se oko trpeze bio je dio svakodnevice posebice u dane kada su svi bili doma i kada bi se našli i zaigrali. Ma bilo je tu svega od karata pa sve do igara koje su nas u ta doba zaokupljale, veselile, ljutile...Ma bilo je tu da se razumijemo i suza i smijeha i svađa, o da, bilo je, nećemo se lagat, ali vjerujete i to je bio dokaz, potvrda da smo zajedno, da i nakon duga dana i umora jednima od posla, a drugima od škole, možemo biti zajedno. „Čovječe ne ljuti se“, „Dama“, „Grad, država, selo, rijeka...“, „Križić, kružić“, „Podmornica“, „Zvrk“... a tek tombula i ono iščekivanje terne, cinquine...I sve je bilo živo, sve je bilo veselo, svi su htjeli biti tu i ne znajući kako se upravo u tim našim savršeno nesavršenim zajedničkim trenutcima, stvaraju predivne uspomene. I opet kažem, bio je tu razgovor uz uvažavanje drugih, slušanje, razmišljanje, sve je to bilo tu, a mislili smo da se samo igramo. I nisu to bile igre samo u četiri zida naših domova, igre je bilo posvuda. Skalini u mojoj zgradi na nekadašnjem Bulevaru bili su idealna pozornica za svu našu umjetnost koju smo mogli osmisliti.
A tema za priču nije manjkalo baš kao ni vremena. Nevjerojatno kad se prisjetim tih dana (a još nevjerojatnije je to da se tih dana bolje sjećam nego možda nečega što je bilo u vrlo bliskoj prošlosti, ali što ćete, kažu da to dolazi sa „zrelošću“), shvatim kako smo bez obzira na to što smo brojne igre izmišljali, provodili jedno lijepo, kvalitetno i bezbrižno djetinjstvo.
Bili smo prije svega ono što smo trebali biti – djeca, i nestašna i nemirna i neposlušna i znatiželjna i glasna, bili smo sve ono što danas djeca uglavnom nisu ili im ne dozvoljavaju biti. Igre su bile i oko nas i u nama i trajale bi dok s prozora ne bi stigao poziv koji je uvijek imao signala.
“Samo jedna igra, rekli su i počeli se igrati – to je bilo jučer.”
– Narodna –
Adio Vam!
3.jpg)
