SULUDO, ALI TAKO JE... Kolumna Suzi Sokol: Ništa više nije kao prije... pa ni vrijeme
Naravno da nije, suludo bi bilo i misliti da se ništa nije promijenilo, da se ne mijenja, da se neće mijenjati ili da se ne treba mijenjati. Suludo, ali tako je. Ma da se razumijemo, mijene i promjene su poželjne, ali naravno, bilo bi poželjno da se događaju u kontroliranim uvjetima i dozirane u pravim omjerima. Ali naravno da se to u stvarnosti ne događa.
Mijenjamo se ubrzano u onom ne baš poželjnom smjeru, a nešto sporije ili usporeno u onome koji želimo zadržati i koji nam odgovara. Očekivano, zar ne? U posljednje vrijeme, vrijeme i vremenske prilike baš često komentiramo. Nekada davno, puno prije i mog i vašeg vremena ljudi su upravo prema stađunima se vodili, ponašali...Znalo se kad što obuć, kad skinut, kad je vrijeme za pomadore, a kad za dinju i pipune, kad je grožđe najslađe, a kad jagode imaju najbolji slador...Znalo se... Znalo se dogodit, ali tek dogodit, da se nešto zamiješa pa da nas usred zime dotakne proljeće i obratno. No ovo čemu sada svjedočimo nadmašilo je sve...I pomadore i pipune i dinje vazda možemo nać, a jagode crvene da crvenije ne mogu bit, i onda, onda ti postane jasno... Više zbilja ništa nije kao prije....
A do unatrag nekoliko ljeta (čitaj godina), imali smo uzrečicu za svako godišnje doba i svaka je odgovarala i svaka je imala svoje uporište i opravdavala ga. Evo, neki dan sveti Luka..kaže meni moja mama, „znaš li ti Suzi onu do svetog Luke na široko ruke, iza svetog Luke pod pazuhe ruke“ (ima smisla je li tako?). I naravno da ima smisla ili bolje rečeno, imalo je smisla, jer ne da nismo od zime pod pazuhe stavili ruke nakon 20. listopada nego su plaže ugodno popunjene, a „kratki rukavi“ itekako u điru (o bječvama neću ni govorit jer mi nisu ni na kraj pameti, a i „donja“ majica je upitna), sunce nas još uvijek sasvim lijepo miluje bez obzira na povremeno nešto više oblaka, ali nekako slutim da ni studeni neće baš opravdati svoje ime. Iznenađenje smo imali i u rujnu kad smo ko ozebli sunce, čekali „bablje ljeto“, a ono se malo zaigralo i prebacilo u listopad.
Nedavno sam naišla na zanimljiv članak u kojem je autor došao do spoznaje kako su godišnja doba kakva poznajemo otišla u povijest (vjerojatno će neke nove generacije učiti o tom svojevrsnom fenomenu). Da Vivaldi sada piše, vjerojatno bi umjesto „Četiri godišnja doba“ malo prilagodio naslov svog velikog djela. Osobno se sjećam vođenja dnevnika prirode, do 4. razreda, vremenska prognoza, mjesec, što raste, kako se oblačimo itd., tražile su se biljke karakteristične za određeni mjesec i godišnje doba, a posebno lijepo lišće čuvalo se u herbariju (još ga čuvam). I točno se znalo kad ćemo i što obući i odjenuti..a sad...snijeg donose topovi, kiše kad krenu ne fermavaju, a sunce prži ne bojeći se da će izgubiti snagu. U najmanju ruku, neka čudna vremena.
„Sveta Kata, snijeg na vrata“ – bilo nekad, a hoće li bit i sad..vidjet ćemo. Gustaju me ove stare, pučke misli iz naše kolektivne memorije, ali nekako sve manje i manje opravdavaju svoje nekad iznimno točne prognoze, dio dugogodišnjih iskustava.
Iskustva su se promijenila i mi možemo samo u sjećanja dozivati zanimljive, nekad proročanske, a nekad tako šaljive poslovice, misli, izreke ili citate i pokušat sebi, ali i drugima objasniti zašto ništa više nije kao prije. Ma, ne moramo ni objašnjavat, sve je jasno i na finimentu, sami smo (uglavnom) krivi što u jednom mjesecu, ma što mjesecu, u jednom danu, na žalost možemo doživjeti i vrućine poput onih saharskih i potope epskih razmjera.
E, na poslovice koje bi takvo nešto objasnile još nisam naišla, ali jesam na one koje se odnose na neko drugo „vrijeme“ pa ćete tako od mene, kad mi neko kaže kako sam još uvijek mlada, čuti moje da, ali „ko rosa u podne – i kvarat“. Toliko o tom „vremenu“.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
