STIGLA JE JESEN Kolumna Suzi Sokol: Od godine do godine... na mjestu susreta i rastanaka...
Doba, kad su ljudi malo više ljudi, doba kada ako nigdje drugo, a onda u sjećanjima dozivamo nama drage i neizmjerno važne nam osobe. Jesen je i službeno tu, prvi dan studenoga, pretposljednjeg mjeseca kroz godinu, stigao je. Posebno nam je to nekako važno jer ovo su dani kada nešto intenzivnije mislimo o svima koji su do jučer bili tu, a sada ih posjećujemo iako ih ne vidimo.
Važno nam je jer želimo ispoštovati običaje, važno nam je jer želimo nježnim glavicama krizantema okititi mjest posljednjeg pozdrava i novih susreta, važno nam je jer želimo u jednoj, vrlo teško opisivoj ljepoti, tišini i dostojanstvu uz sramežljiv plamen svijeća, biti bliži njima. Ne znam kako vi, ali znam kako se osobno osjećam kada kročim tim tihim, uskim prolazima (iako ne čekam ove dane kako bih otišla na susret s mojim dragim ljudima – posjećujem ih često)...Polako, u tišini, samo blagim osmjehom i kimanjem glave pozdravljajući one koji su došli na mjesta susreta i rastanaka ili s tek pokojom tiho upućenom riječi onima koje poznam, odlazimo do samo nama dragih.
I iako znamo sve i svjesni smo svega, ti trenutci redovito bude jedan sasvim drugačiji, poseban i skoro pa neobjašnjiv osjećaj u nama. A taj poseban prostor, mjesto posljednjeg počivališta u ove je dane, ako to mogu reći, posebno lijepo. Čistoća, cvijeće postavljeno s najvećom ljubavi i lumini koji nježnim, svečarskim bojama pružaju nevjerojatan prizor, elegantan i usudila bih se reći čak i romantičan.
I u toj posebnoj ljepoti i miru, svaki put se zapitam ...u čemu je tajna sjećanja? I to ne bilo kakvih jer priznajmo...želimo se sjećati onih lijepih trenutaka, onih samo naših malih priča koje nas u konačnici povezuju s ljudima koje smo voljeli, volimo i koji će nam uvijek biti beskrajno važni. A tajna...tajna je u nama, u onom pozitivnom koje smo sačuvali i u onim dobrim stvarima koje su nas vezale za draga nam bića...(u mom slučaju to je svakako osmijeh i svaka sličica na ljude koje volim, a koju sam smjestila u svoja sjećanja, u sebi sadrži barem jedan veliki, široki, topli osmijeh).
A tajna je u još nečemu...već sam jednom prigodom u ovim našim malim razgovorima o tome i pisala, ali...(nevjerojatan je taj ali)... Dok sam razmišljala kako uobličiti sve što vam želim reći i kako s vama podijeliti osjećaje koji su redovito u ovo doba godine izmiješani, ali sveprisutni, na trenutak sam se našla pod jednim velikim upitnikom. Sjetila sam se, naime, kako sam i prošle godine u ova doba sva svoja slična razmišljanja bacila na papir i iz moga kantuna pokušala ih objasniti i sebi, ali i drugima. I u tom trenutku sam se upitala što to drugačije mogu napisati?
Ali ispalo je da mogu. Često spomenem Nju, a ovoga puta kaže moja mama“ znaš Suzi kako su ono rekli - život nije i ne može biti repriza, samo premijera“. I baš je tako.. ali zato tu premijeru treba živjeti.
Naravno da sam podržala takvo razmišljanje, ali tu nije bio kraj. Kaže mama, „ajde sjedi tu kraj mene da ti nešto ispričam“...Sjedam na rub postelje, a mama kaže, „znaš, našem pradjedu su, kad su došle neke godine, kćeri rekle “kada dođe trenutak, napravit ćemo vam lijepi spomenik i sve kako ide...“. Nije trebalo uopće čekati na njegov odgovor koji je glasio otprilike ovako...“ dajte vi meni za života, a kad me ne bude ionako ćete sve to napraviti za sebe“.
E, to je ono s čime sam htjela ovaj razgovor zaključiti. Budimo ljudi dok smo tu, pružimo sve dok možemo jer ništa ne možemo vratiti. Zato se nadam da će i nježna krizantema i plamen lumina biti dovoljno snažni da vas sjete kako smo tu prekratko, premalo da bismo zaboravili biti – ljudi.
Adio Vam!
3.jpg)
