SJETA Kolumna Suzi Sokol: : „Bulevar“ u mojim sjećanjima... odlaze borovi
Već neko vrijeme „Bulevar“ je u središtu pozornosti. Svaka priča ima svoj početak pa tako i ova, a ono čemu sam osobno svjedočila jest stvaranje slike „Bulevara“ kakvog poznajemo danas.
Na „Bulevar“sam došla s malene tri godine života. Iz mog Sustjepana preselili smo se u stan na trećem pjanu s pogledom na „Bulevar“, čistinu, širinu...za djecu – idealno. Još dugo sam se vraćala u Sustjepan, u nona (tamo je uvijek najljepše) i uživala u bezbrižnoj igri, djetinjstvu koje je ostalo zapisano u memoriji koja nikako ne blijedi, a para mi se kako sve više i više izlazi na površinu pa čak i oni neki trenutci za koje sam mislila da su se u nanizanim godinama zagubili. Ipak, nakon višemjesečnog sustjepanskog hlada (vazda smo bili ljubomorni na sunce u Mokošici), dakle nakon hlada, osunčani stančić na „Bulevaru“ bio je pravi vitamin D.
Kroz godine se „Bulevar“ mijenjao i to drastično (u konačnici ima i svoj novi naziv), a svemu sam svjedočila pa čak i kad sam se preselila tek malo dalje. Posljednja promjena je u tijeku i borova koji su se posadili u mom djetinjstvu, danas više nema. Doći će nešto novo, brijest. Skoro svakodnevno gledam kako se još jednom mijenja izgled ove drage nizbrdice i zato sam zavirila u prošlost moju, ali vašu i u sjećanje dozvala „Bulevar“ širok, bez asfalta, bez butiga (samo u dunda Pera preko puta comestibile i u dunda Joza meso), Ne da nije bilo borova nego skoro nikakvog zelenila. Tek pokoja košćela iza kuće i to je to. U ono malo zelenila ispred zgrade sakrile bi se kokice. Ne vjerujete? Ali bilo je baš tako, kokice su bile poput kućnih ljubimaca, a sjećam se i to živo kako bismo pronašli i pokoje jaje.
Uskoro su se počele mijenjati vizure našeg „Bulevara“, a na velikoj čistini ispred zgrade (današnjem DOC-u) osvanule su prve samoposluge (koje otkriće, koja čudesa). Dok je još sve to bilo u povojima i prostor bio prepun materijala, bačvi, dasaka, shvatili smo da imamo idealno mjesto za igru (nisu baš tada bile ni ograde, ni zaštitari). Dali smo mašti na volju i uživali u potpunoj slobodi neopterećeni i sigurni. Dobro, dogodila bi se pokoja dezgracija, ali tek pokoja...sjećam se kako mi je prst „ostao“ ispod daske koja je poslužila kao ljuljačka (nokat izgubljen, ali već nakon po ure sam bila naše i igra nastavljena kao da se ništa dogodilo nije.
Nakon nekog vremena zasadili su se i borovi, a kasnije je ulica dobila nešto drugačiji, uljudniji izgled. Mijenjalo se sve, pa i mi. Rasli smo, sazrijevali, ali još dosta dugo smo imali tu, danas tako dragocjenu slobodu. S vremenom, očekivano, kokica više nije bilo, a naša ulica je poprimila izgled koji nam je i danas znan i poznat.
Ma koliko puta učinila taj put do Pošte ili od Pošte, niz „Bulevar“ ili uz „Bulevar“, još se nijednom nije dogodilo da korak po korak, ali i pogled po pogled, nisam u sjećanje dozvala te neke slike iz prošlosti. Nešto se zabilježilo i ostalo na onim spomenutim fotografijama (naravno crno bijelim, ali zar je to važno - boja je ionako u našem sjećanju prisutna), ali većina uspomena je u nama.
Lapad se mijenjao kroz godine, vizure su postajale drugačije i možda je pomalo i smiješno onima kojima sjećanje ne seže tako daleko u prošlost ovo spominjanje izgleda iznimno popularne dubrovačke ulice. Ali meni nije...drago mi se sjetiti i prvih „šestica“ i tramvaja (Pile – Uvala i obratno) koji bi produžio do Uvale, ali i svega onoga što je naše odrastanje u Lapadu činilo tako lijepim.
Tada posađeni borovi djelovali su lijepo jer ruku na srce, skoro ništa zelenoga nije ni bilo u tom dijelu grada (nasred današnjeg DOC-a bilo je veliko stablo, ne sjećam se je li bila košćela ili nešto drugo – sjetit ćete se vi). No, borovi odlaze, stvaraju se neke nove slike, a s njima, nadam se i uspomene.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
