REKLA BIH VAM NEŠTO Nova kolumna Suzi Sokol: Na dobro vam došla… Nova!
Znate ono kad djevojke na izborima za miss pošalju poruku sa željom za mirom u svijetu? E pa čini mi se kako upravo takva, naizgled pomalo smiješna rečenica, poprima neko novo, aktualno i istinski promišljeno značenje. I zato vam na početku želim obilje mira gdje god da jeste. Na drugom mjestu želja - zdravlje koje se ni nakon stoljeća i stoljeća nikako ne može istrošiti niti postati nešto što nam ne treba jer treba. I zato vam želim zdravlja, zdravlja, zdravlja...Želim vam i ljubavi, dragih ljudi, malo mudrosti, pregršt sreće – i kada sve to budete imali, ono sve drugo će jednostavno - se pojaviti.
Feste smo ostavili za nama, sjaj, blještavilo, lampice, kolače u neograničenim količinama, hrane na svakom kantunu, mirisa, obilja pa makar i samo naizgled jer kako dozvoliti da se u te dane nema?!? Da, ma koliko u određenim trenutcima bili svjesni kako nam sve to ustvari ne treba (bar ne u tolikim količinama), i ne bi smio biti prioritet, opet nas ponese „ludilo“ i vrlo vjerojatno nesvjesni ili po nekoj inerciji, uskočimo u taj „mora svega biti“ vlak i slijedimo stanice koje su postavljene. Znate što? Možda, možda bi bilo lijepo bar pokušati i bar jednom odabrati način (zvao se on vlak ili ne) koji odgovara Nama, način koji ispunjava Nas, a ne prazni (jer ruku na srce, kao da smo izmoždeni od silnih „moranja“ u vrijeme kada je jedino važno biti čovjekom, biti uz drage ljude, razgovarati, okupiti se oko trpeze na kojoj će uvjerena sam, uvijek biti dovoljno za svih pa i one koji nas iznenade).
Danas sve mora biti savršeno pa čak i ona univerzalna čestitarska poruka koja krene kružiti mobilnim uređajima, znate ono „send to all“. E to ne želim prihvatiti nikako. Još uvijek želim moje najbliže vidjeti, čuti, a dragim ljudima uputiti makar dvije riječi, ali osobne i iz dubine srca...još uvijek. Ove godine (sada već prošle), na žalost, prvi put nisam poslala niti jednu kartolinu. Tužna sam i ljuta na samu sebe, ali razumjet ćete, to smo uvijek radile Ona i ja. Svake godine su se pomno odabirale i svi ukućani (nije da nas je vele, ali ...svi) bi se potpisali na odabranu božićno novogodišnju kartolinu koja bi krenula uglavnom u Italiju i Ameriku, ali i po lijepoj našoj. Dragi ljudi se nikada, ali nikada nisu zaboravljali. Ovoga puta jednostavno to nije išlo. Bez nje – nikako. Ali da fali, fali...To su ti nekadašnji mali rituali koji su u sebi imali više radosti i božićnog ugođaja nego sva današnja blještavila, barem meni. Kolači su se pravili i onda, ali ne milijun vrsta, nikako i nikako s ciljem izložbe, ako me razumijete. A opet, s druge strane, svega smo imali sasvim dovoljno i u svemu, čini mi se, uživali puno više. Radovali se regalima koji nisu bili ni marke ni brendovi, ni skupocjeni, ni unikatni, ali su...bili. Znam da su druga vremena i da se sada ima, izbora ponajviše, samo što mi se čini kako sav taj izbor i sva ta široka lepeza, ili kako mi to lijepo rečemo, moskar šarolikosti, raznolikosti i mogućnosti ne mogu nadomjestiti ljude, osmijehe, zagrljaje, riječi, a to kao da se stavlja u drugi plan. Trebam li uopće napominjati kako su mi na vrata zakolendali jednom na Badnjak i jednom na Staru...i to je to. Tužno, baš tužno!
I kako onda ne zapitati se gdje je nestao onaj osjećaj jednostavnosti, skromnosti, ali i nevjerojatne topline koja je ostala zabilježena na fotografijama, nespretno uhvaćena amaterskim aparatom (neprocjenjiva vrijednost)?!
Želim vjerovati kako nije sve baš loše danas i kako i danas ima takvih ili sličnih trenutaka, savršenih u svom nesavršenstvu.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
