REKLA BIH VAM NEŠTO Nova kolumna Suzi Sokol: Malo tko to može, al' može Linđo
Eh to vrijeme, kad bi se moglo bar malo usporiti, zakočiti, zaustaviti, bar malo. Kad bismo mogli uživati u svemu onom što je oko nas i ne trčati za svim što se nudi ili bolje rečeno što se stavlja ispred nas jer je eto, takvo vrijeme i mora se sve napraviti sad, odmah...Ma što sad i odmah...jučer. Dostupni smo 24 sata sedam dana u tjednu, mobitel se nosi i u banju, a zaboraviti ga ravno je izopćenju iz društva jer tko je to vidio da se igdje može i smije poći bez te male naprave koja bez obzira na svoju neznatnu veličinu, čini čuda (uglavnom nas opterećuje, samo što nismo kadri to priznat jer svi ga imaju pa moramo i mi).
Neki dan sam bila na prvoj Linđovoj probi (kategorija – veterani), a dok ovo čitate i druga je proba iza nas. Okupilo nas se toliko da je jedva bilo mjesta za zabalat, ali na kraju, sve je bilo kako treba. Neću pisat o tome kako sam već na zagrijavanju bila kao da sam otrčala maraton, neću pisat ni o tome kako su noge bile teške ko olovo (ali želja ogromna), neću ni pisat o tome kako sam se trudila držat korak za puno mlađima od sebe samo kako se ne bi osramotila, neću o tome...Ali reći ću vam kako su navrla sjećanja, preplavile nas emocije i svima je bilo drago što smo tu. I znate što, osmijesi nisu silazili s lica. Promijenili smo se, sazreli (da ne kažem nanizali godine), pokoja bijela u kosi (negdje i pokoja više), nismo više onako elegantni, sad smo elegantno popunjeni (ali elegantno)...no ništa to nije važno. Svi smo imali nešto zajedničko, taj osmijeh, zajednički, a opet svaki jedinstven.
Zašto sam s vama podijelila ovu malu sličicu?! Baš zato što me opterećuje to vrijeme koje leti, kao zrnca pješčanog sata prolazi kroz prste i nestaje (osim one poveznice s brodom, lukom i cimom na početku, ovdje mi se nameće i ova poveznica – pješčani sat koji na žalost nema tko okrenuti).
Ono što mi je veteranska proba donijela (osim spoznaje kako bi trebalo malo se pokrenuti, a možda i malo više samo nemojte nikome reć) jest povratak u neko moje vrijeme, vrijeme bez brzine, bez informacija koje moraju odmah i sada biti dostupne, vrijeme u kojem smo mogli sebi dozvoliti i malo dosade, vrijeme u kojem je dogovor značio dogovor. Pri tom mislim usmeni dogovor ili eventualno telefonom, ali to se jednostavno moralo poštivati jer u protivnom bi sve propalo. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga jer niste mogli znati je li se nešto promijenilo. Mobitela nije bilo pa niste mogli provjeravati je li se krenulo ili gdje je zapelo, niste mogli poslati sto i jednu poruku uz još sto i jedan emotikon koji je svjedočio vašem dobrom ili onom malo manje dobrom raspoloženju, niste mogli. Mogli ste se samo nadati kako će se dogovor ispoštovati, kako nitko neće kasniti i kako je sve u najboljem redu.
Na ovaj dogovor, na prvu (pa i drugu) veteransku probu nije se kasnilo iako je kasnio početak, ali samo zato što su ovi, nešto zreliji Linđovci, zastali na trenutak i vratili se u neko samo svoje vrijeme. Mobiteli i satovi ostavljeni su daleko od očiju i ušiju (tek oni koji su odlučili biti podrška zabilježili su naše napore tim malim, „svemogućim“ aparatima) pa je bar na kratko ono vrijeme s početka priče – stalo.
Razmišljajući malo nakon što smo se razišli, došla sam do zaključka kako bez obzira na to što tada nije bilo izbora, i bez obzira na to što ga danas ima i previše, neke stvari se ne mijenjaju. Naime, jednakim žarom kojim su odlazile ondašnje generacije na probe Linđa (preko mosta iza Revelina), danas u Lazarete dolaze novi mladi ljudi. Jednako žive i vole, dišu, plešu i pjevaju ko jedan. Vjerujte, malo tko to može, ali može – Linđo.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
