KOLUMNA SUZI SOKOL: Zauvijek je završilo djetinjstvo...
Nisam vam još uvijek svoja i nisam sigurna hoću li ikada i biti ona „stara“ jer kako mi je nježno rekla jedna draga osoba...“zauvijek je završilo djetinjstvo“. I potpuno je u pravu, više nisam nečija mala, a tako dugo sam bila...
Kažem, nisam još uvijek svoja i teško je uopće nastaviti živjeti „kao“ da je sve normalno, baš teško. Ali, eto čak i ovdje ima taj ali...Život nije stao (iako sam poželjela da jest) i krenula sam polako s nekim novim, nepoznatim i teškim teretom, ali krenula. I opet polako i sramežljivo počela gledati, slušati, primjećivati. Usput rečeno, mislila sam da ove retke nikako neću moći napisati (i još se bojim kako ću i hoću li doći do kraja), ali evo, pišem ih. I znam da bi baš Ona voljela i željela da ih pišem.
Dakle, prije nekoliko dana drage „moje cure“ odlučile su me izvući iz kuće, iz utočišta u kojem se krijem ovih teških dana. Odlučile i napravile. Sunce, maestro tramuntana i dan koji je dobro produžio, a kamo poć...e to smo se pitale samo koju minuticu i odluka je pala. Nekad tako popularno i omiljeno odredište Dubrovčana (naravno i Dubrovkinja) Babin Kuk odavno nije ni prvi, ni drugi već neki možda sasvim slučajni izbor, ali evo, mi smo pošle, možda baš i zbog tih nešto manjih i rjeđih izbora, upravo tamo. Trebalo nam je mirno i tiho mjesto, a Babin Kuk, nekadašnji odabir za lijepe poslijepodnevne šetnje, a večernje zabave, sada je bio upravo to – mirno i tiho mjesto.
Vjetra manje, sunca i više nego dovoljno, a i posta koju smo u jednom trenu pronašle ugodna i taman za prijeko potrebnu priču, razgovor, a na trenutke i šutnju u kojoj se razumijemo (nekad i više nego kad jedna drugoj upadamo u riječ - to je valjda tako kad se istinski razumijete). Jedna od rijetkih zelenih površina u našem Gradu nudila je toliko toga pa sam nakon dugo vremena vidjela umorne roditelje kako pored usnule bebe u kolicima, svoj odmor (ili tek mali predah) traže na primamljivoj zelenoj površini, male i velike kućne ljubimce, razigrane i vesele, a uz njih ponosne vlasnike u nešto lošijoj formi, ali mora se...
Vjesnici proljeća šetali su u majicama kratkih rukava i hvatali boju, naravno turisti kojih je bio zavidan broj, dok sam se ja kuhala u kaputu bundici. Da, dobro ste čuli, bundici, ali tako je to. Na kraju parka veselo - cika, vriska, djeca uživaju, a kako i ne bi. Pa ipak su pronašli jednu od rijetkih prirodnih oaza koja im pruža slobodu i djetinjstvo kakvo smo imali mi nekada, a sada eto, tek rijetki.
U jednom trenutku shvatila sam kako je na livadici među maslinama prostrta dekica na kojoj su sjedale djevojčice. Oko njih nešto za pojest i popit, burse s knjigama (vjerojatno), a našla se i jedna violina. Bio je radni dan pa je ovakav odabir vjerojatno uslijedio nakon školskih i onih drugih obaveza.
Ni danas mi nije do smijeha, a tada još i manje, ali nekako su se usne same od sebe razvukle u osmijeh u kojem se smjestilo sve ono što nosim u sjećanjima na bezbrižno odrastanje. Jednostavno me je oduševila ta spoznaja da još uvijek, bez obzira na svu silnu tehnologiju, pametne i super pametne telefone, dodatke modernoga svijeta (ali i vjesnike nekih čudnih i neobjašnjivih vremena), ima mladih ljudi koji će poželjeti zaustaviti to vrijeme i uživati u nečem tako jednostavnom, a tako vrijednom - jedni u drugima. Jesam li spomenula kako mobitela nije bilo pored njih? Nisam? E pa nije (vjerojatno su bili u torbama gdje im je ustvari i mjesto).
Kako se sunce pomicalo tako su i one (s dekicom što to mi je bilo posebno slatko) išle za njim i tražile mogućnost za što duže biti zaogrnute ugodom koju je stvaralo. A sunce su ustvari ni ne sluteći, donijele one i njihov bezbrižan osmijeh koji je odzvanjao i bar na trenutak brisao sve ono što ne valja (a toga je puno, na žalost).
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
