KOLUMNA SUZI SOKOL Samo je rekla... svi imamo isti put
Nostalgija nas na neki način veže, to je ono o čemu skoro pa uvijek, pišem. Nostalgija je i ovoga puta među prstima koji ipak teško pronalaze slova na tipkovnici laptopa. Vrijeme liječi sve...koliko sam samo puta ovu rečenicu čula u posljednjih nekoliko dana, koliko puta. Ali što kad ne želiš takvo izlječenje, što onda? Što kada želiš samo biti zaogrnut boli koju ne osjećaš fizički, ali je u tebi, oko tebe, u svakom koraku, pogledu...što onda?!
Vrijeme liječi sve. Ako može liječiti zašto ne može i vratiti? Ili zaustaviti? Imala sam tu predivnu sreću ili čak privilegiju biti uz roditelje veliki dio života. Tata je otišao prije deset godina, a mi smo ga još uvijek čekale da dođe iz svoje šetnje, boća, ribanja i s vrata vikne ..Mama! Naravno da ju je zvao mama, jer tu smo riječ mi stalno izgovarali i Mamu dozivali u potrebnim i nepotrebnim trenutcima. Mama!
Svaka mama je posebna, svaka. I ja sam mama i želim vjerovati kako moja djeca rado izgovaraju ta čarobna četiri slova. Ali moja Mama!!! Moja je duša, srce, moja je zrak koji se obavio oko svih nas kako bismo mogli život i sve ono što donosi prihvatiti na pravi način. Moja je to...bila. Sve je još jako freško i ne znam ni kako ni što dalje. Kažu mi, lijepe je godine doživjela, lijepu starost i ljubav oko sebe. Jes, sve je to istina, pogotovo ovo što se odnosi na ljubav jer Nju je tako lako bilo voljeti, s njom je tako lako bilo živjeti, razgovarati, slušati, od nje učiti... Prijateljica, uzor, savjetnik, moja luka, utočište i mir, sve je to...bila.
Iako nije rodom iz Grada poznatog po mjeri, Ona je mjeru imala u svemu i zato je Njezin tihi odlazak jednostavno nemoguće prihvatiti. Bila je posebna, bila je samozatajna, bila je moj unutarnji glas, moja odgovornost i moj trenutak istine (ne volim ovu riječ bila, ne volim nikako). Jedina želja i molitva koju ovih dana izgovaram tiho i u samoći jest..da bar još jednom me pogleda...još samo jednom. Znate, kad odu vam dragi, ali ne toliko bliski ljudi, teško je, ali prihvatite takav odlazak kao dio života. Ali ovakav gubitak i ovakvu bol teško možete prihvatiti, na nju vas nitko ne može pripremiti. Zatvoriš oči i prolaziš trenutke, čuješ sve izgovorene, ali i one neizgovorene, a rečene riječi (te možda još i više). Netko će reći, odrasli smo ljudi, treba se znat nositi s takvim gubitkom. Ja ne želim, želim osjećati ovu bol jer nekako mislim da ću Ju baš na takav način zadržati uz sebe. Želim mahnuti kad idem na posao, a da je Njen pa makar i zamišljeni lik na balkonu, želim da Joj mogu poslati poruku kako stižem i kako ću donijeti malo kruha i možda koju mekanu krušku. Želim vjerovati kako će me i dalje na svoj poseban način voditi bez obzira koliko imam godina i želim plakati svaku večer ili bilo kad i to samo zato što mi na nebrojeno mnogo načina nedostaje. Nije voljela kad bih obukla crno. Uvijek bi rekla, „Stavi nešto da te otvori, neku kolajnu, maramu. I da, našminkaj se obavezno“ (znala je da je mi to ne prema, ali bi svejedno naglasila).
„Mati je Mati, jedina osoba na ovome svijetu u kojoj ne kuca samo jedno srce“ – ovako mi je napisao jedan dragi gospar želeći podvući kako razumije moju bol. I razumio je. Ostaju mi sve Njene priče, sjećanja i sve što mi je prenijela, pogotovo priče o njenom životu, djetinjstvu, odrastanju, životu koji nimalo nije bio lak, a Ona ga je prihvatila s osmijehom. „Uvijek budi nasmijana, a ako treba plakati, plači u svoja četiri zida i ne daj gusta“ govorila je. (I ne dam)
I da, rekli su mi kako je, kad sam se rodila rekla kako bi pozvala cijeli svijet da me vidi. A cijeli svijet bila je Ona.
Završavam pisati i mislim kako ću joj odnijeti kolumnu da pročita i da svoje mišljenje jer svaku je prije slanja pročitala i dala svoj komentar. I pitam se, kako sad?
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
