REKLA BIH VAM NEŠTO... Kolumna Suzi Sokol: Ima jedna strašna bolest – kaučivitis
Ima dana kada ne znam što da radim...ovako je započinjala jedna stara pjesma koja se i dan danas rado zapjeva (blizu sam Rašice gdje se okupe boćari i prijatelji pa se često čuje i ova i mnoge druge pjesme, vjerujte na riječ). Ali poanta ovakvog početka je upravo taj ili ti dani kada vam se ništa ne da. Imate ih sigurno i vi, znam da ih imam ja.
Rođena sam i potvrđena radoholičarka i uživam u tome, ništa mi nije teško i sve mogu kada to zacrtam. Ali, (evo ga na, bolje mi zvuči nego međutim iz prošle kolumne), dakle, dogodi se dan kada je najveća moguća relacija, stočić, kauč, kauč, stočić...i tako cijeli dan uz eventualan izuzetak – postelja u nekom trenutku. Doduše, baš takvih dana i nije bilo ili ih je malo jer spavati do podne i tome slično nije bio moj odabir. Jednostavno nije.. (kažem vam radoholičarka) I onda, iznenada, niotkud, dođe taj jedan dan i ništa, ali ništa ti se ne da. Sve je teško, sve zamara, svi zamaraju (oprostite) i odabir bude kauč s pogledom na televizor ili s pogledom kroz njega jer takav je dan. U glavi sto i jedna misao, ideja koliko ti srce želi, ali volje – ni za lijeka. Takav je dan...Baš kao što kažu kako je samo jedna subota u godini u potpunosti kišovita, dakle bez imalo sunca ili bilo kakve naznake da će se pojaviti. Ne vjerujete?! Obadajte, ja jesam i izgleda da je stvarno tako. Valjda su zato subote najčešće dani za sudbonosne odluke, feste, zabave.
Nadam se da je i ovakav osjećaj baš to, jedna subota bez sunca, jer meni osobno je raditi jednako suncu, zraku, u konačnici – životu. Kaže meni moja mama kako nisam to ja izmislila i dodaje kako su nekada takav dan nazivali Pavićev dan. Pitam zašto Pavićev? Tko je sad on? Kaže Ona – bio je neki šef u ministarstvu koji je zaključio kako uvijek ima jedan dan kada ti se baš ništa ne da i kako je to u redu. I eto ti Pavićev dan! Nego, da se vratim na onaj trenutak kada je kauč jedina opcija. Udobno se smjestim, minute prolaze, znam da me čeka napraviti jedno, drugo, treće, čeka me i s vama prozboriti kako volim reć, koju pametnu, a koju mrcu manje...A ne da mi se ništa pa ni razgovarati preko tipkovnice, jednostavno, ne da mi se. Kad, evo moje susjede (rekoh vam davno kako dobar susjed zlata vrijedi, a moja susjeda je baš to). Pridižem se, a ona ko iz topa..“I tebe je uhvatio kaučivitis, je li?“ Trebala mi je cijela sekunda i po da prasnem u smijeh i iz onog nikakvog raspoloženja napravim zaokret. Nasmijale smo se, popričale i ono što smo trebale, a vjerojatno i ono što nismo i gle čuda - kaučivitis nestao.
Malo pomalo, dan je došao svome kraju, pa i volja se vratila (još uvijek ne dovoljno, ali već sam skupila snagu za sjest ispred laptopa i podijeliti s vama spoznaju o novoj bolesti). Na kraju sam zaključila kako taj kaučivitis i nije tako strašan, štoviše, možda je ponekad i potreban, tek toliko kako bismo se sami sa sobom posložili, kako bi se sve one misli, ideje, želje i planovi smjestili na prave pozicije, kako bismo se resetirali.
O da, potrebno je pronaći tu pucu, zakočiti malo pa čak ako to znači da će jedan dan nepovratno biti izgubljen u smislu nekih aktivnosti. Nema veze, doći će drugi, nadoknadit će se sve, a to vrijeme koje smo imali samo za sebe kroz kaučivitis, ustvari nam je bilo najbolje što se moglo dogoditi u ovom ludom ekspres loncu koji nazivamo životom. I možda je baš kaučivitis onaj pisak iz lonca, upozorenje kako treba zastati. Nekada nam takva „bolest“ nije bila potrebna, živjelo se mirnije, polaganije, urednije, pitomije...nekada. To možemo zaboraviti, ali zato nemojte, baš kao što to neću ni ja, osjećat se loše ako vas jedan dan uhvati ova „strašna“ bolest. Prepustite joj se, kratko traje, a nakon jednog dana, bit ćete kao novi. Vjerujte na riječ, moj kaučivitis je nestao. Adio vam!
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
