PUTOVANJE U PROŠLOST Kolumna Suzi Sokol: U Lapadu mom ništa više nije kao u mojim sjećanjima
Ma znate već da su ovi naši mali razgovori redovito nostalgična putovanja u prošlost. I ne, nije im cilj ponavljati kako je „nekada bilo bolje“. To niti želim niti mogu jer ne mogu ni govoriti (pisati) u ime većine, a i zbog činjenice kako svako vrijeme nosi svoje.
Ova kolumna želi samo podsjetiti kako nije sve što je nekada bilo, bilo i loše. Dapače, toliko toga je bilo što bi se moglo (a puno toga i trebalo) vratiti, oživiti, probuditi i ponovno ponuditi kao dio svega onoga što nas predstavlja i svega onoga s čime nas poistovjećuju oni koji dođu u Grad. Bar tako mislim.
Iako mi je u posljednje vrijeme biti doma nekako postalo nekako istovremeno i najdraže i najteže, uz drage ljude učinila sam i dva tri koraka i prošetala mojim Lapadom. Promjene na svakom koraku...brijestovi su se zazelenili na mom „Bulevaru“, Pošta poprima neki novi izgled (još uvijek ne mogu razaznati kakav, ali...ima vremena). Niz Uvalu je uvijek gust prošetat, ako ništa, velika je vjerojatnost da ćete nekoga poznatog sresti, nekome reć adio što je, ruku na srce, sve veća i veća rijetkost. Iako opet, ovih dana mi je deboto drago kad ne sretnem vele ljudi i neka mi oproste za to...takvi su dani.
No, nastavila sam šetati i uz pokoji adio, nakon dugo vremena zagrlila sam moj Lapad onako istinski, iskreno, bez zadrške. Naravno da to nije onaj Lapad u kojem sam odrastala, bilo bi suludo i očekivati da će sve ostati baš onako kako je zapisano u nekim mojim sjećanjima. Ali, (da je bar manje ovoga ali, ali nije) promjene su sustigle i mene, a kako neće i dio grada u kojem sam živjela i živim godinama koje su sada već zavidne i za poštivanje (iako je u srcu sve stalo na nekih 18 što i nije tako loše – lakše se je nositi s brzinom koja nas je zarazila baš kao kakva neizlječiva epidemija). Stol do stola, stočići gdje trebaju i ne trebaju, umjesto nekadašnjih taraca, stolova i toplog domaćinskog osjećaja, sada gledam u parking, a umjesto tarace i mirisa jednog od možda najboljih roštilja u gradu, sada stoji visoko zdanje, buduće „prihvatilište“ onih koji dolaze vidjeti, osjetiti i doživjeti ovaj naš grad.
Nešto niže, nedovršena zdanja, raštio nekad omiljenog prolaza - male skrovite oaze, pun katanaca i lanaca i to ne od jučer...godinama. Pogled kroz šipke na mali park koji je ako ništa drugo konačno očišćen i uređen, ali čemu kad u njega nitko ne može. I onda zastanem i pogledam prema mjestu gdje je nekada bila butižica u kojoj se moglo naći sve ono čega ne bi bilo u gradu...jer, kad god ste nešto tražili, rekli bi vam „ma ima u Jefta“... I bilo je. Samo mala digresija (ne baš ni previše široka)...teško za shvatiti današnjim generacijama koje će možda, ali samo možda odlučiti se na čitanje ove nostalgične ispovjedne crtice, ali sjetih se kako sam upravo „u Jefta“ u trenutku nestašice banana, pronašla ih i vjerujte na riječ...kupila dva kilograma, do doma sam pojela jedno...
Eto, u „Jefta“ je zbilja bilo svega, potvrdit će vam brojne generacije koje su ovu butigu doživljavale kao nešto svoje, domaće...kako ono kažu u jednom popularnoj seriji - gdje svatko zna vaše ime...i to je divno. U produžetku plaža o kojoj neću vele jer na žalost, nema smisla, bar za sada. No ono što me je nekako (i po tko zna koji put) rastužilo bio je dolazak do mjesta koje je bilo, kako se to danas kaže, kultno mjesto, pogotovo u one ljetne dane. Piplići ili Piplić, danas je grota u moru i komad zahrđalog željeza što me je, ponavljam, baš rastužilo.
Nekako mi baš fali ona slika moje Uvale, ali baš... No, dobro, promjene na svakom koraku, promjene u svakom koraku, promjene na koje se teško naviknut...a mora se.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
