OŽIVLJENE GRADSKE KRONIKE O samim počecima kupališnog turizma u Lapadu
Izgled Lapada odn. uvale Lapad početkom 20. stoljeća opisan u ovom članku ‘Crvene Hrvatske’ bez greške bi se mogao opisati kao nadasve romantičan krajolik. Lapad je prema pisanju tadašnjih novi na privlačio domaće i pokojeg zalutalog gosta svojom bezvremenskom ljepo tom i netaknutom prirodom. 
Ono malo vlastelinskih zdanja te crkve Gospe od Milosrđa, kapelice sv. Vlaha i sv. Ane na Gorici te sv. Mihajlo djelovali su kao markacije, putokazi omeđeni nasadima maslina te šumom čempresa i hrasta, koji su dubrovčanima krajem 19. i počet kom 20. stoljeća pokazivali put iz Grada i Gruža te ih na koncu dovodili u uvalu sv. Martina, gdje bi čisto more i prirodni zaklon od morskih valova činili idealno mjesto za bijeg od užurbane svakodnevice i gradskog života, jer ceste koja bi vodila do uvale nije bilo. Kao i ostali dijelovi grada, Lapad je svoju prvu veću transformaciju doživio krajem 19. Stoljeća, a već 1893. u listu “Dubrovnik” od 13. prosinca 1893. spominje se mogućnost uređenja uvale; “Novo Liječilište... Lapad ko da je mnogo zgodniji i regbi stvoren da postane liječilištem u svako doba godine... 
Blizina i jedne i druge Pet ke vazda zaogrnute zelenilom preporuča se neizmjerno – kad bi se izvele stazice i napravilo glorijeta, one bi sinule kao divna šetališta, a onaj zrak sve jedan dah miomirisnoga bora bio bi na veliku korist onijem koji bi bježali ispred nepo voljnijeh utisaka oštroga zimnjeg doba. Moglo bi se prigovoriti, da u Lapadu nema nijednoga puta za kočije. Zato bi bilo neophodno potrebito da se napravi put za kočije s malijem nagibom...” (‘Dubrovnik’, br. 25, g. II.) Par godina kasnije, novoosnovana uprava budućeg hotela ‘Imperial’ na Pilama imala je potrebu sagraditi vlastito hotelsko kupalište, te “Dubrovnik” od 5. siječnja 1896. Prenosi vijest da je “društvo odlučilo u dragi od Lapada graditi morsko kupalište i loka le za restauraciju i zabavu, što će samo biti početak budućega velikog liječilišta i klimatičke štacije.” Općina doista i ras pisuje dražbu za gradnju puta od Gruža do uvale Lapad, te se već dva mjeseca kasnije može iz novinskih članaka ra zaznati da se put ubrzano gradi; “Put u Lapad. Do mjesec dana bit će i ovaj put gotov, te će se iz Grada moći kolima voziti u dragu od Lapada, gdje će ubrzo otpočeti gradnja kupališta...” (‘Dubrovnik’, br. 12, g. V., 22.3.1896.). Nešto kasnije biti će 1900. godine izgrađena i druga cesta od Boninova preko Gorice do uvale, nazvana Lichtensteinov put. Ovime La pad konačno biva povezan s ostatkom grada, pa tako sve veći broj posjetitelja predlaže i sve više ideja, kako bi se uvala kao najljepše odredište izletnika moglo iskoristiti. “Vala od Lapada. Mi zaista nemamo ljepše šetnje, nego li ona, te vodi putem oko Gospe od Milosrđa do Vale od Lapada, a otale do Gruža. Na tu dugu šetnju mnoge i mnoge privlači vala od Lapada sa svojim osobitim prirodnim ljepotama. Ali uz prirodne ljepote treba čovjeku i neke druge zabave i okrijepe. Doduše tamo ima jedna gostionica i kuglana, ali vrst hrane i pića, te neravno zemljište kuglane, ne bi odgovaralo po trebama ni kakvog malog sela, a kamo li grada. Da se u vali podigne gostionica s dobrom hranom i boljim pićem, sa 4,5 kuglana na onom prostornom zemljištu, a i koja druga igra kao lawn-tennis, te ljeti kupalište, Vala bi od Lapada ma mila bi k sebi mnoštvo domaćeg i stranog svijeta...” (Crvena Hrvatska, br. 26, g. XVIII, 28.03.1908.). Neki su u svojim idejama bili još radikalniji, pa ponovno iz Crvene Hrvatske čitamo da bi se “mogao električni tramwaj provest odmah novijem putem preko poluotoka Lapada sve do Martinova zaljeva, gdje se sada nalazi samo malo kupalište i krčma, ali gdje leži budućnost Dubrovnika... (br. 50, g. XVII., 20.08.1908.). Uza sve planove i ideje tijekom prvih godina 20. stoljeća relativno se malo ulagalo i gradilo u uvali, što je za posljedicu imalo i slabo održavanje pristupnih cesta, a o čemu su lapađani redovito obavještavali lo kalni tisak. Pišu nam iz Lapada: Stari općinski put u takovom je stanju, da se već ne može pješice prolaziti, a preko kojeg smo usilovani svi stanovnici Lapada da prolazimo, pošto nam je preko starog puta mnogo bliže. Mislimo da imamo prava na to se potužiti i zahtijevati ono, što nas po zakonu i pravici pripada, jer kada na dogje da platimo namete i općinske takse, tada se ne pita možemo li i jesmo li u stanju platiti, već pod “moraš”! I za električnu svjetlost moramo da plaćamo, iako ju na nijednom putu od sve do crkve sv. Mihajla nemamo, već smo usilovani da nosimo sa sobom i dan danas ‘feraliće’, ko’ da smo nazad pede set i više godina!” (“Prava Crvena Hrvat ska”, br. 4, g. I., 08.04.1905.) 
Konačno će Sumartin 1912. godine po četi poprimati obrise pravog kupališta, a time se i gradska općina malo više zainteresirala za poboljšanje života lo kalnih žitelja: Pišu nam. Naša je vala poprimila ovog ljeta novo lice, oživjela je novim životom. Sva sila strane i do maće gospode žuri se amo već ranim jutrom, da se nauživlje svježeg zraka, da se odmore i okupaju u bistrom i tihom moru. Pred nekoliko vremena bila je ova vala, ne zimi, već i ljeti skoro pusta, jer ne samo što ne bijaše zgodna mjesta za svlačenje, već sitna pržina povećana s ovećim pijeskom i kame njem, ne pružaše kupaocima nikako ve udobnosti. Naprotiv sada vidimo tu more donekle očišćeno od kamenja i dugi broj kabina, ispred kojih se bijeli sitni pijesak... (‘Prava Crvena Hrvatska’, br. 392, g. VIII., 12.08.1912.). U članku se spominje i lokalni gostioničar Simo Srijemsi, koji je nadgledao i redovno samostalno uređivao plažu. Nedugo nakon izgradnje novog kupališta poja vila se potreba za boljom povezanošću uvale s ostatkom grada, pa se već idu će godine uvodi javni omnibus: Vlasnik hotela “Dalmacija”, g. Jakob Mioč, dobio je dozvolu za prevoz osoba omnibusi ma kroz Lapad. U tu svrhu stavit će se laganiji omnibusi u promet. Polazit će od štacije električne željeznice na (stanici) Lapad sve uz more do kupališta u zalivu ‘Sv. Martina’ i natrag novim putem kraj hotela “Dalmacije” do stanice elektr. Željeznice. (Prava Crvena Hrvatska, br. 426, g. IX., 13.04.1913.). Za kraj valja dodati da je uvođenje omnibusa vrlo vjerojatno dovelo do nagle popularizacije kupališta, jer već iste godine “Prava Crvena Hrvatska” izvještava da je “kupalište u Lapadu uvijek vrlo dobro posjećeno, da se skoro svaki dan mnogim dogadja, da nipošto ne mogu ima ti slobodne kabine... Trebalo bi učiniti malo više reda, te smjestiti još nekoliko kabina, a i današnje bolje udesiti...” (Prava Crvena Hrvatska, br. 441, g. IX., 09.08.1913.). Kasnije će gradnjom hotela Sumratin, prvog u uvali, te uvođenjem tramvaja uvala dodatno procvjetati, o čemu će se pisati u nekom drugom broju.
3.jpg)
