NOVA KOLUMNA SUZI SOKOL Što znači biti star?...Naše ludosti i gluposti su bile... samo naše
Znam, reći ćete dokad ćemo se vraćati unatrag?!? Ne znam vam odgovoriti na to pitanje, ali znam da dok god se vraćam u neko vrijeme koje mi je tako toplo, blisko i posebno, osjećam se bolje, osjećam se živom i bogatom. Da, baš tako, bogatom. I prošli put sam vam rekla kako nam sjećanja nitko ne može oduzeti, ali i kako je važno i kakva sjećanja imamo (godine o kojima se ne govori jer one su ionako samo brojka i ništa više, u ovom slučaju su od velike važnosti).
I upravo te godine prepune su onih malih životnih crtica, pričica koje se poput kamenčića u mozaiku slažu stvarajući osobni identifikacijski dokument. Kakav je, što se u njemu nalazi i koliko smo toga smjestili? Osobno je i individualno. Moja bogata škatulica iznimno je nostalgična, a koliko imam godina shvatim kada naletim na kvizove koji me suptilno pitaju sjećam li se ili prepoznajem li neke predmete, trenutke, događaje... „Suptilno“ kažem jer to izgleda ovako.. „Ako prepoznajete ove predmete itd, itd... onda ste stvarno...“stari“. Ali što znači biti star?
E pa ako niste znali, biti star (po karakterizacijama nekih novih generacija) znači da nam život izgleda otprilike ovako. Zamislite – razgovaramo i to uživo, licem u lice, gledajući se, smijući se, gestikulirajući i uključujući u razgovor (koji nerijetko postane cijela priča) slučajne dobronamjernike, znane i neznane (tako je bilo u mom slučaju, a tako je na svu sreću i danas i zato sam bogata). S druge strane, nove generacije (ne svi, nikako svi), dakle oni koji su nešto mlađi, komuniciraju – ako se to može tako uopće zvati - mailom, porukama, kraticama, gledaju u pod... Mala digresija - često se zapitam bi li mogli u slučaju da izgube mobitel (to vrelo znanja, emocija i cijeli svijet u malom) nazvati ikoga s obzirom na to da je sve memorirano, ali ne kao nama („starima“) u glavi jer mi smo brojeve znali, znamo ih još uvijek, a ako nismo baš mogli sve zapamtiti, imali smo knjižicu, adresar u koji smo zapisali i adrese i brojeve pa čak i neke male podsjetnike ako je trebalo. Ali, imaju oni rezervu..Facebook, Instagram , itd...Tu ćeš naći sve pa i ono što ne želiš.
I to nije sve... Biti star znači trenutke uhvaćene fotoaparatom (čitaj mobitelom) razviti i spremiti u album koji ćemo u dugim zimskim večerima uz kikaru vrućeg čaja i nešto slatko listati s osmjehom na licu, negdje zastati i odlutati, negdje možda i zaplakati... Biti star po tim nekim novim poimanjima znači nestrpljivo čekati da na omiljenom televizijskom programu krene serija koju pratite, film koji ćete po tko zna koji put rado pogledati i zbog njega propustiti sve... Biti star znači uzeti dobru knjigu i čitati, razumjeti, shvatiti, zapamtiti... Biti star znači puno toga, ali sigurno ne može značiti evociranje sjećanja i jedan drukčiji pogled na život, NE - to sigurno ne može značiti..Biti star. Danas se nove generacije čude enciklopedijama, zemljopisnim kartama koje su bile puno više od putokaza (tko ih treba kad postoji GPS na pametnim telefonima), čitanju knjiga u knjižnicama i gdje god nas uhvati želja za upijanjem znanja koje je u konačnici naučilo nas pričati lijepo, tečno i uz ogroman vokabular koji je danas na žalost sveden na minimum, nerijetko i manje od toga. I opet kažem, nikako ne smijemo generalizirati...
Čude se i tome što još uvijek volimo pročitat tiskovine polako i u miru, a ne trčati za informacijama koje, ruku na srce, stižu u svakom trenutku i u svakom obliku. Čude se, ali ovoga puta u pozitivnom smislu nekadašnjoj slobodi i igranju na ulici kada te nitko nije provjeravao jer jednostavno se znalo da su djeca vanka i će tamo biti dok je dana... i nitko nije strahovao jer se odrastalo upravo onako kako je trebalo...bili smo djeca kad smo trebali biti, bili smo mladi i razigrani kad smo trebali biti... Negdje sam vidjela zgodnu šalu vezanu uz današnje i nekadašnje vrijeme u kojoj osoba nešto starije dobi zaključuje kako je sva sreća da smo odrastali onda kada nije bilo Interneta ni svih mogućih tehničkih pomagala koja su svaki trenutak snimala i zauvijek smještala na mrežu svih mreža pa su tako naše ludosti, gluposti i greške ostale...ipak samo naše. A znate i sami da smo ih pravili...
Adio vam!
