NOVA KOLUMNA SUZI SOKOL Probuđene emocije... okusi djetinjstva... jednostavno neprocjenjivi
U iščekivanju karnevala, maškara, poklada koji samo što nisu preuzeli Grad (i moram priznat kako jedva čekam prozboriti o tim divnim danima maškaravanja koji na žalost sve više spadaju u rubriku „sjećanja“), dakle u tom iščekivanju ovih sam dana sve više u mislima na nekadašnje sate i sate provedene u kuhinji i spravljanju dobrog objeda. Reći ćete zašto baš o tome? Možda upravo zato što me sve više sa stranica raznoraznih portala „bombardiraju“ marende, gotova jela, brza hrana...
A nekad...(ma da opet nostalgija – a s obzirom na to da je stara koliko i svijet, onda je i očekivana). I baš zato što je očekivana, neka ovoga puta donese mirise koji će vas preko riječi iz napisanog teksta vratiti u djetinjstvo, a priznat ćete, to je ipak najljepše vrijeme. Nekad se znalo da će bez obzira koje je radno vrijeme, objed biti skuhan i na trpezi onako kako treba...Nismo mogli ni zamisliti da bi ijedan dan prošao, a da nemamo skuhano i raznoliko na trpezi. Možda nismo imali svega onoga što se danas nudi, a nudi se skoro pa sve i ako nisi u toć stavio milijun različitih začina za koje možda i ne znaš kako se zovu i ako nisi spojio nespojivo i slatko i slano i ako nisi u konačnici tom jelu dao neki čudan, „uzvišeni“ naziv...tada kao da nisi ništa ni spravio. Ma, da se razumijemo, volim i ja isprobavati, igrati se s okusima, bojama, i lijepo je vidjeti onako malo umjetničko djelo na pjatu, no još uvijek sam za konkretnu hranu, dobar, prepoznatljiv izgled pjata i mirise koji mi navješćuju pravu, iskrenu, neponovljivu, jedinstvenu radost i uživanje u dobrom, domaćem obroku. Da, još uvijek sam takva...
A u dane kada se okupljamo, onako obiteljski oko trpeze, uvijek nastojimo da ona bude puna blagodati kojima obiluje ovaj naš lijepi kraj. Otvaramo bilježnice i tražimo one male papiriće, zapise koje smo prikupljali godinama, savjete koje su nam udijelile, mame, none, bake... i želimo vjerovati kako ćemo ta vrhunska gastronomska sjećanja prenijeti na pjate barem približno onako kako smo ih doživljavali u djetinjstvu. Jer, priznat ćete, kad bi mama ili none na pjat stavile jela koja su spravljale s toliko ljubavi, to je bilo nešto. Zašto? Pa zato što to nije bilo tek objed, večera, obrok...to je bila čista emocija (bar tako ja mislim).
Rođena i odrasla u Sustjepanu, u sjećanjima jako često vrtim te slike slobodnog igranja, druženja, galame koja nije smetala i naravno dragog nona koji bi znao kako na kraj s mojom razigranošću... koja lijepa sjećanja. I upravo tamo me vuku uspomene na okuse i mirise, kruh, mast, sol i crvena paprika ako je slana verzija, a cukar ako je slatka. Ma koji užitak, koji užitak....Ili...široka kikara, zdjelica ječmene kafe, unutra kruha, ako je poslastica onda keksi- slova...A tek paradizot, e to je pravi povratak u djetinjstvo... možda mast na kruhu u slatkoj ili slanoj verziji nismo i nećemo prenijet na našu djecu, ali paradizot zasigurno hoćemo...i jesam, i vjerujte, postao je jednako drag njima kao i meni tada.
Naravno, ovo su tek malena gastronomska sjećanja...kad dođu dragi ljudi spravit će se puno toga polako, bez preše, s ljubavlju i neizmjernom željom da uz hranu koja nas povezuje stvorimo neke nove zajedničke neprocjenjive emocije. Neprocjenjive upravo zbog sjećanja koja će jednog dana ponovno probuditi u nama i našoj djeci neka požutjela stranica, napisana ričeta, podsjetnik na vrijeme koje smo živjeli i uživali.
Znam, reći ćete, život se nekontrolirano ubrzao, malo tko ima vremena i može se posvetiti tom divnom užitku sporovoznog spravljanja jela, i to je sve točno...Ali, zapitajte se i još nešto...možete li u naručenom jelu kojemu se sve češće pribjegava, doživjeti, pronaći emociju? Iskreno? Odgovor znate...
Ne znam kako bi se snašla današnja djeca u tim nekim nama poznatim jelima i ne znam vrijedi li i ima li uopće smisla išta uspoređivati, ali uvjerena sam da su emocije koje vezujemo uz ta vremena, djetinjstvo, mirise, okuse, skuhano i spravljeno s ljubavlju te možda ono što je najvažnije, za trpezom drage ljude... neprocjenjivo blago. Odlazak u restoran i druženja na takav način danas su skoro pa modus vivendi i da, vjerujem da je sve puno lakše, bez gužve, bez milijun pjata, umorne domaćice, ali vjerujte i taj umor i brdo šporkih pjata nakon svega i gužva, sve je to jedan poseban doživljaj kojeg ćemo kad tad izvuć na površinu i s osmjehom na licu još jednom proživjeti, a to nema cijenu.
Adio vam!
3.jpg)
