NOVA KOLUMNA SUZI SOKOL Gdje su nestala djeca iz moje ulice?...Neke nove igre su in...
Lijepi su dani koji su jesen učinili sličnijom kasnom proljeću i mene u jednom slobodnom trenutku izmamili na šetnice baš kao i, uvjerena sam, većinu vas. A kad krenete šetati, onako s noge na nogu, velika je vjerojatnost da ćete sresti nekoga poznatog (iako na žalost takvi divni trenutci postaju sve više ...samo trenutci).
No, eto...ovoga puta srela sam puno dragih ljudi, mnogima uspjela reć adio, a da me razumiju (znate što vam hoću reć), s mnogima i zastala, a onda krene priča. Pogađate, u trenu se vratimo u dane bezbrižnog odrastanja, svakodnevnog, cjelodnevnog igranja vanka, na ulici koja nam je bila pravi dnevni boravak. Samo naš, slobodan, ogroman, neiscrpan, izazovan...Na ulici smo bili prije škole, iza škole i nismo zato bili loši (jer danas kad kažeš ulica to ima neke druge konotacije). Dapače, bili smo i jesmo djeca Grada koja su se družila, zabavljala upravo na tim ulicama koje su nas prigrlile kao svoje.
I onda pitanje iz naslova teksta - Gdje su nestala djeca iz moje ulice? Nisu nestala, ali na ulicama više nisu (tek rijetki). Sad su neke nove igre IN, u glavnoj ulozi su malo veći ili malo manji ekrani, pametni i pametniji mobiteli i kako ono kažu društvene mreže...Da se razumijemo, i ja sam na Facebook-u (imam čak i Instagram kojim se uopće, ali uopće ne služim), i nije to loše, ali samo ponekad, isključivo ponekad jer, ako ćemo biti iskreni, daleko je to od društvenih mreža, daleko od razgovora među ljudima i sve je samo nije – druženje. A druženje je nekada značilo nešto - puno, a meni je i danas takvo poimanje života, djetinjstva i odrastanja i igre. Sjećate li se frnja..koliko sam ih samo skupljala i čuvala, a tek one njihove boje koje su bile posebne (bar je to tada tako izgledalo). Satima smo se znali zabavljati igrajući na frnja, a ljeti, na plaži, ono malo vremena što nismo bili u moru igrali smo na piljaka (znate ono kamenčić u zrak pa pokupi dva, pa dva po dva, pa skup itd, itd...Ono malo betoniranih prostora (da, vjerujte na riječ, tada ih je bilo malo) bilo je iscrtano „školicama“ (kreda je bila naš saveznik, a nalazili smo je svuda oko škola). Pored „školice“ neke druge djevojčice igrale su lastike, pjevajući usput „Ema esesa, esesa... itd“. Žmurice, lovice... sve su to bile igre našeg djetinjstva, pamtim ih s osmijehom na licu i sjećam se živo brojnih trenutaka, ko će s kime bit i ko protiv koga...
Vjerojatno vam sada na pamet padaju i brojne druge igre uz koje smo odrastali, sazrijevali i na neki način živjeli školu za život (Care - pracare, Crna kraljica jedan, dva, tri..., Između dvije vatre i da, Kauboja i Indijanaca- e ovu sam baš voljela). A danas? Danas ćete rijetko vidjeti djecu na ulici, skoro pa nikako, a i kada se odluče ako ništa drugo uzet loptu i bezbrižno trčat za njom, naći će se netko kome to smeta...već neko vrijeme tišina je, na žalost, prioritet.
A meni baš fale djeca iz ulice, fali mi i galama, vika, fali mi taj život i ta radost. Naravno da svako vrijeme nosi svoje i vjerojatno je svakome najljepše i najbolje pa tako i meni moje, moje odrastanje, moje djetinjstvo. Bilo je lijepo i nama – djeci, ali i našim roditeljima koji su bili mirni i sigurni iako smo po cijele dane bili vanka, bez mobitela, bez kontroliranja, bez stalne dostupnosti. Zvuči li vam to poznato?
Djetinjstvo bi trebalo biti najljepše i neopterećeno doba naših života i upravo takvog se sjećam. Znam, druga su vremena, drugi su ljudi, sve je drugačije... Ali mora li se baš sve promijeniti?!? Pitala sam se gdje su djeca iz moje ulice, ali ruku na srce, osim što su na „društvenim mrežama“, sve i da požele igrat se onako kako smo se igrali nekada, sve je manje prostora (čitaj „ulica“) na kojima bi se mogli igrati. Svaki iole pogodan komadić postaje parking, a djeca ne da nemaju prostora za igru nego su u konačnici nesigurna uslijed brojnih limenih ljubimaca koji su zauzeli njihovo mjesto.
I opet ću reći, fali mi ta buka, galama, veselje, žamor, vriska, fali mi dječji smijeh i nestašluci, fali mi život koji je bio sve samo ne - dosadan. Za veliku većinu nas (tadašnje djece) „ključ oko vrata“ je bilo nepisano pravilo i najbolji ukras, ali i čvrsti dokaz povjerenja. Zabava nas je pratila na svakom koraku i nije imala okvire ni granice. Mnogi će reći druga vremena, jesu, ali možda još nije kasno da im pokažemo kako se igraju te igre našeg djetinjstva kako bi možda, ali samo možda pobijedili ovo novo vrijeme i spoznali čaroliju i dragocjenost djetinjstva.
Adio vam!
3.jpg)
