MIŠLJENJA/REAGIRANJA/PISMA Kratke priče iz djetinjstva u dubrovačkom primorju: Mare Udženova
Sjedimo na gomili u kućerici, ja, moja sestra i Mare, starija djevojka iz susjednog hercegovačkog sela. Lagano puheta bura, mi smo se sakrile u kućericu na vrh gomile, da nam je manje zima. To područje zovemo Klačine, gdje su nekad naši ljudi gradili klačine. Posjekla bi se gora i tako pravio klak - živo vapno. Pored dvije velike gustijerne i pored njih kamenice, gdje se pojila stoka većinom ovce, jer to ja baš lijepo područje naše kadulje, vrijeska. Kad bi procvjetao pelin-kadulja sve se plavilo po Krivači, pa sve do Žgjebina našeg najvećeg brda Treskavca. Tu je razdjelnica između Trnovice i Dobrog dola, lijepi konjski put a okolo gomile. U Trnovici poslije Lisačkih rudina ima 76 gomila, tri jame, jako puno ponora, kroz koje otječe višak vode u doba velikih kiša. Dognale smo ovce iz Novakova tora, malo niže je lijepa prava kućerica s hrastovim podom, punjestra s inferijem, poviše pod isto od duba, gdje stavljamo sijeno i grm od jasena i zanoveti za ovce kad se počnu janjiti. Kupa poznata iz naših Kupara, Antica fornaze Kupari, Casa fondata 1200, Graf Caboga. Tu je blizu i gustijerna, na gredi s lijepom elipsastom kamenicom, bročica s kukom za zaitanje vode za napojiti ovce, krave i konje. Ta naša gustijerna ucrtana je u topografske karte sela Trnovice i senjana plavom bojom i na katastarskim planovima iz 1837 godine. Gustijerne su izvor života i naši vrijedni ljudi gdje god su mogli izgradili bi na pristojnom mjestu, kako bi se putnik namjernik mogao napiti a s druge strane napojiti živo koje je bilo naše najveće blago. Mare se prigrnula s bičajem, a na glavi ima bijeli jašmak (ubrusac na glavu) s malim crnim točkicama. Drži pletivo u rukama, vrlo brzo plete od oštre bijele vune i to kalčine, slično našim primorskim škapinima. Mi već imamo merino ovce, a u Mare je samo pramenka ovca, duge i oštre vune i otpornija na studen i vrućinu. Tako mi tu sjedimo i došlo je vrijeme za užinat, izvadile smo iz torbe kruh, malo sira u mene i sestre je bijeli kruh ispečen u špaheru, a Mare je kukuruznica i malo pomalo jedemo i počne razgovor. Gledamo Maru i ne možemo se zadiviti brzini kojom plete kalčine, prosjeda visoka, dugog pocrnjelog lica izbrazdanog od studeni i sunca, s jednim srebrenim zubom sprijeda. Moja sestra mlađa od mene dvije godine znatiželjna poče pitati Maru: -Jeste li se udali i s kime živite? U tom času suza suzu stiže iz Marinog oka i poče teći kao tiha rijeka. -Moje dijete majka mi se preudala za jednog udovca u Svitavu, koji imaše petero đece. Suze još više potekoše niz Marino lice, a sestra će u to: -Zašto Vas nije povela? -Moja Klaro nije stio on. A tko on upita sestra. -Pa taj za kog se preudala. I tako mi sve tri na gomili plačemo i grlimo tužnu Maru i ne mogosmo razumjeti, da je majka morala ostaviti svoje jedino dijete, a otići za udovca od petero đece. Poslije nekoliko godina kad smo u našem teatru gledali Hasanaginicu, svi smo plakali na riječi: ”O moj Beže, velike sramote kud me tjeraš od petero djece”, pa sam ovu Marinu storiu povezala, i kao osobi teško mi je palo, i u prvom i drugom slučaju. -E moja đeco ne bi se sve to tako dogodilo da mi baba ne ubi grom na Ruštici iza Velike Gospe. To smo čuli odi starijih ljudi, da je Mata ubio grom na Rujnici čuvajući ovce. To bijaše Marin otac – babo. Rujnica poviše Trnovice je poznata po hranjivoj biljci zanovet i vrlo je dobra za ispašu ovaca i koza. Raste od ušća rijeke Cetine i do Albanije na jugoistoku, a na sjeveru do Mostara. Peteria silber je stručni naziv, a u našem narodu zanovet – zanovjet - tilovo drvo. Pored toga što je vrlo dobra hranjiva biljka, medonosna. Cvijeta početkom travnja pa do sredine svibnja. Ima lijepe žute glavičaste cvjetove. Još nešto jako važno ima vrlo dobar krek u zemlji i čuva zemlju, kako ne bi došlo do erozije tla. Naše majke i bake rado su njezine suhe grane koristile za potpaljivanje ognja na upretima, i davala je veliku i vrlo važnu svjetlost u ognjištima. Nije baš bilo lako našem seoskom puku nabavit petruje ili ulje za lukjernice. Moja mati imala je masline pa smo mi vazda užegli lukjernicu i ona je svojim malim plamičkom davala svjetlost našim dragim materama, tetkama i babama dok su prele i plele. Sad se nastavlja naša tužna storia s Marom. Toga ljeta poslije Velike Gospe osvanu lijep i sunčan dan, Mato je vrlo rano izagnao svoje blago iz tora i krenuo uz Rujnicu. S torbom na plećima, komadom kruha i malom škopicom pravio je zviške od jasena, u suknenim gaćama i sušnim opancima. U to se s Tmora sve zacrnje naroguši se i Mato s Ruštice vidje da će biti kijameta. Prije toga pojeo je malo kukuruznog kruha i ne zna što će sam sa sobom. Okupile se ovce oko njega i počeše munje parati nebo poviše Rujnice i prili strašna kiša s gradom. Mato se skonio ispod jednog kljena, izuo je sušne opanke, stavio ih ispod pazuha da ne okisnu, molio Boga, gledajući kako se sve oko njega skoro smračilo. Najednom zagrmi opali munja u kljen i nesretnog Mata, Marinog oca, nađoše mrtva okrenutog prema zemlji s opancima ispod pazuha. Sestra i ja još jače zaplakasmo i pribismo se uz Maru kao rođenu sestru. -E moja đeco i tu mojim jadima nije kraj. Rasla sam i kad sam malo bila veća počela sam čuvati ovce i gonila ih na pašu u Rušticu, a ponekad smo ih puštali i u vaše trnovičko brdo sve do Treskavca i to kriomice, jer su i vaši imali puno ovaca i oni su nas tad poprijeko gledali. Doduše nije bilo svađe, ali zna se što je čije. Vaša su brda u prisojnoj strani ima više sunca i za blago je to dobro posebno zimi, a nas čim sunce pređe preko sela nastane lad, u nas je voma ladno zimi i kad zamete snijeg. Ne možeš nikud iz kuće, moja đeco. I tako sam ja čuvajući ovce i pletući kalčine, upoznala Nikolu. Bio je pinjeli mladić sve su se Ercegovke na sv. Roka na Trebimlji za njim okretale. Ali opet ne imadoh sreće, započe onaj nesretni rat, pokupiše Nikolu i svu našu lijepu mladost. Plače Nikolina majka i babo, a nitko ne znade niti pita kako je meni. Volim Nikolu i molim Boga da taj rat završi, pa da i meni i njemu sunce grane. Ma kakvi dođe strašna vijest – bijet, doniješe ga Nikolinoj majci i babu, da im je sin dao svoj mladi život za domovinu. I tako ja moja đeco ostah tužna i ucviljena, da me niko ne pomilovaše po kosi i stisne za ruku i noćima oplakivah svoj nesretni život. Nastavih dalje čuvati ovce po Ruštici, Pločinim guvnima prema štreki. -A što je to upita sestra? -To ti je moja sestro pruga kud prolazi željeznica, mi u Ercegovini zovemo voz. U Popovu polju imademo dosta rali zemje vrlo bogate, jer mi smo ti moja đeco najbogatija ođe fameja, i radi toga je i bilo trvenja i majka nesretna to nije mogla slušat, pa se sklonila i preudala. Kad se povuče voda s Popova polja ostane vrlo plodno tlo, i mi tu sadimo kukuruzu, sočivo, grah pojak i sve što je potrebno za jude i živine. A u jesen to brzo kupimo da ne potone. Znamo mi to, to nam je ćaća rekao kad potone Popovo polje u nas na Brdu provre vrelo u Zavali ispod velikog duba i napuni se gustijerna, a ostalo ide u dol, gdje se nalazi veliki ponor i cijela voda kroz ponor nestane, to bi sada rekli, e to ti je kraški teren. Sjećam se da su nama naši prijatelji iz tog sela donosili pojak, a mi smo njima davali bobicu u zamjenu, a kad bi se povlačila voda kroz duboke virove s jankama se lovila riba gaovica. Tako su i naši iz Trnovice išli po tu ribu i moglo se dogodit nešto grubo. Ivana je povuko vir, i sreća božja da je Jozo - Josip bio priseban, nije se smeo nego okuražio i dao mu dugačku pritku i tako se salpao. Mi smo iz sela vazda bili u dobrim odnosima. Žene iz Dobrog dola pomagale su nama žet žito, a naši bi njima išli u Popovo polje kupit ljetinu kad se voda pomalo od Hutova dizala. Rastadosmo se o Mare s tužnim i suznim pogledom, moja sestra samo pita: Zašto je mati nije odvela sa sobom? Na to pitanje u tom momentu nisam znala odgovor, i pitam se kako čovjek od petero djece nije uzeo ženinu kćer, a to je već malo složenije pitanje. Mare je nastavila čuvati ovce sve do u poznu starost i umrla je u 83-oj godini života od srca. Srce joj je puklo od tuge. Mare još i danas živi u mojim mislima, i ne bi nikomu poželjela da ga zatekne takva sudbina. Ova priča posvećena je dragoj i poštenoj osobi iz našeg susjednog hercegovačkog sela. Neka joj je pokoj vječni! (Prema istinitom događaju iz 1920. godine. Mata Udženiju iz sela Dobri Do u Hercegovini ubio je grom na brdu Rujnica, na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine).
3.jpg)
