KOLUMNA SUZI SOKOL Nikad ljepše i nikad lakše reć... 60 nam je godina tek...
Pet slova jedne riječi nisu tek slova. Sinonim je to za nešto puno veće, jednu veliku obitelj koja se rodila u prošlom stoljeću, ali bez obzira na godine koje su i više nego za poštivanje, izgradila se, a ostala vječno mlada.
Ne znam kako vama, ali meni je sve ovo što se događa u Linđu i oko Linđa fenomen, poseban osjećaj, a ponekad neobjašnjiva čarolija koja bez obzira na sve, odolijeva vremenu, izazovima, odolijeva novostima i novitetima, odolijeva brzini i nezaustavljivom tempu koji nam je nametnut. Sto puta, ma što sto, nebrojeno mnogo puta sam se upitala, kako i zašto, koja je to sila koja i nakon toliko godina tako snažno privlači mladost ovoj skladnoj obitelji i zauvijek ih zadržava u njenim njedrima?! Ne znam, točan odgovor nemam jer jednostavno ne može biti samo jedan, odgovora je toliko koliko i ljudi koji su tijekom dugih 60 godina prošli kroz Linđo, došli, zastali, probali i ostali. Odgovor je u svakome od njih, u svakome od nas. I
svaki odgovor, svaki razlog je poseban, drugačiji, jedinstven, a opet svaki ima zajednički nazivnik – ljubav prema Linđu.
I znam da će ovo možda nekima zvučati čudno, možda i smiješno, možda i nevjerojatno, a možda i luckasto (u najmanju ruku neobjašnjivo), ali tako osjećam i tako mislim. Sudeći po intenzitetu volje i želje svih onih koji su usprkos godinama koje su se nanizale i usprkos svim preprekama (pri tom mislim na one realne koje dolaze kako se nižu spomenute godine, a bilo ih je vjerujte na riječ) uporno dolazili i iznova i iznova vježbali, ponavljali, zastajali pa nastavljali, ali ne odustajali, dakle, sudeći po svima njima, mišljenje koje iznosim danas, što bi se reklo, dopo festa, je jednako kod svih. A da je bilo zahtjevno, bilo je (vidite kako ima lijepih riječi za reć – teško, za reć obeshrabrujuće (ponekad), za reć skoro pa nemoguće). Već sam vam pisala o Linđovim probama koje su još na zagrijavanju brojile uspuhane pripadnike kategorije zvane „veterani“ (tu sam naravno i ja), umorne i spremne na odustajanje, ali...E ovaj ali je pravi, ovaj ali je dobar...nastavilo se i što je važno reć, svaki put uz sve više onih koji žele makar malo sudjelovati...I uspjeli su, uspjeli smo. Veličanstvena priča polako se tijekom dva mjeseca iskristalizirala, polako je poprimila one konture koje su u konačnici s velikim ponosom, svih stavile na pozornicu na kojoj su pred svojim Gradom, pred svojim ljudima pokazali i još jednom potvrdili zašto je Linđo ono što jest, zašto je Linđo bio i ostao ono nešto najljepše što Grad može pokazati.
I pozornica i gledalište su bili premali za sve one koji su bili ili dijelom svečanosti plesa i pjesme ili su jednostavno poželjeli osjetiti tu čaroliju. Kažem premali jer oko 400 izvođača, što velikih što malih i oko dvije tisuće gledatelja učinili su da za ovu prigodu osmišljena scena koja je inače bila pristojno velika, postane skoro pa mala i u jednom trenutku kao da se sve stopilo u jedno i svi su bili jednostavno – Linđo.
Znam da sve ovo što pišem nekome može izgledati pretjerano, ali vjerujte to može samo izgledati jer, po mom skromnom mišljenju, ništa nije pretjerano kada je riječ o Linđu, ništa nije previše...može biti samo premalo. Naime, ono što je Linđo u svojih predivnih 60 godina stvorio, nemjerljivo je. A stvorio je generacije i generacije divnih, toplih, dragih, pametnih i skladnih ljudi, stvorio je jednu divnu lepršavu, veselu, bezbrižnu mladost koja je odrastala pod budnim okom onih koji su na njih gledali kao na svoje. I ne treba uopće ova riječ - kao... jer Linđo – to je obitelj, a to je neprocjenjivo.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
