IZ TISKANOG IZDANJA RAZGOVOR S TOMISLAVOM FRANUŠIĆEM, RAVNATELJEM PRIVATNE GIMNAZIJE: ‘Vrhunsko obrazovanje nije izbor, nego obveza’
Kao ravnatelj Privatne gimnazije Dubrovnik, ali i otac trinaestero djece, Franušić obrazovanje promatra i iz profesionalne i iz osobne perspektive. U razgovoru za Glas Grada govori o ulozi škole, budućnosti Dubrovnika, vrijednostima koje nastoji prenijeti mladima te o tome zašto izvrsnost u obrazovanju smatra obvezom, a ne privilegijem.
Gospodine Franušiću, često ističete da je vrhunsko obrazovanje obveza, a ne izbor. Što pod time podrazumijevate?
Kada govorimo o obrazovanju mladih ljudi, ne smijemo ga promatrati kao uslugu više ili manje kvalitete, nego kao temelj razvoja društva. Ako želimo da Dubrovnik i Hrvatska imaju budućnost, dužni smo mladima pružiti najbolje moguće uvjete za razvoj njihovih potencijala. Vrhunsko obrazovanje nije privilegij nekolicine niti pitanje prestiža; ono je odgovornost svih nas koji sudjelujemo u odgojno-obrazovnom procesu.
Koliko je kvalitetno obrazovanje povezano s očuvanjem Dubrovnika kao grada?
Izravno. Grad nisu samo njegove zidine, palače i trgovi. Grad su ljudi koji u njemu žive, rade i stvaraju. Ako želimo sačuvati Dubrovnik kao živu zajednicu, moramo ulagati u generacije koje će ga sutra voditi. Mladi koji dobiju kvalitetno obrazovanje lakše će pronaći razloge da svoje znanje i energiju ulože upravo ovdje. Na taj način čuvamo identitet Grada i stvaramo preduvjete za njegov održivi razvoj.
Posljednjih godina često slušamo kako mladi odlaze tražiti prilike drugdje. Može li obrazovanje biti dio rješenja?
Vjerujem da može. Naravno da obrazovanje samo po sebi ne može riješiti sve izazove, ali može stvoriti ljude koji će znati prepoznati prilike i stvarati nove vrijednosti. Gradovi koji ulažu u znanje dugoročno postaju privlačniji za život. Ako mladima omogućimo kvalitetno obrazovanje i osjećaj da su potrebni svojoj zajednici, veće su šanse da će upravo ovdje graditi svoju budućnost.
Kakvu ulogu u tome ima Privatna gimnazija Dubrovnik?
Naša je zadaća pripremiti učenike za studij, ali i za život. Nastojimo kod njih razvijati kritičko mišljenje, odgovornost, samostalnost i svijest o zajednici kojoj pripadaju. Smatram da obrazovna institucija ne smije biti samo mjesto usvajanja činjenica, nego prostor u kojem mladi ljudi otkrivaju svoje sposobnosti i razvijaju samopouzdanje.
Po čemu se Privatna gimnazija razlikuje od javnih srednjih škola?
Iskreno, razlike nisu velike koliko se ponekad misli. Hrvatski obrazovni sustav počiva na istim nastavnim programima i zajedničkim obrazovnim ciljevima. Ono što nas možda razlikuje jest nešto izraženiji naglasak na individualni pristup učeniku. Trudimo se prepoznati njihove afinitete, interese i talente te im pomoći da ih razvijaju. To su nijanse koje mogu napraviti važnu razliku u osobnom i akademskom razvoju mladog čovjeka. Jednako važno, nastojimo stvoriti ambijent u kojem se naši učenici, ali i nastavnici i roditelji, osjećaju da je škola mjesto zajedništva, povjerenja i sigurnosti. Želimo da škola bude svojevrsni drugi dom – prostor u kojem se mladi ljudi ne pripremaju samo za ispite, nego i za stvarni život, za odgovornost, suradnju i izgradnju zdravih međuljudskih odnosa.
Kako izgleda taj individualni pristup u praksi?
Prije svega kroz blisku komunikaciju između učenika, nastavnika i roditelja. Nastojimo svakog učenika promatrati kao osobu sa svojim specifičnostima, a ne samo kao dio razreda. Netko pokazuje veći interes za prirodne znanosti, netko za jezike, umjetnost ili poduzetništvo. Naš je cilj pružiti im podršku da upravo u tim područjima ostvare svoj puni potencijal.
Posebno se to očituje kod naših učenika vrhunskih sportaša, kao i umjetnika – glazbenika i plesača. Podrška koju im pružamo u njihovim velikim talentima i životnim pozivima, u koje ulažu iznimne tjelesne i umne napore, teško se može usporediti s podrškom koju mogu dobiti u drugim školama na našem području, a često i šire. Najbolji dokaz za to nisu naše riječi, nego naši sadašnji i bivši učenici – hrvatski reprezentativci te osvajači domaćih, europskih i svjetskih odličja u vaterpolu, plivanju, judu, veslanju, košarci, rukometu, nogometu i drugim sportovima.
Ponosni smo i na činjenicu da su iz naše relativno mlade i male škole već stasali studenti koji danas nose rektorove nagrade i ostvaruju iznimne rezultate na uglednim hrvatskim i međunarodnim sveučilištima.
No, iskreno govoreći, više od svih medalja, diploma i priznanja znače nam trajne veze koje nastaju tijekom te četiri srednjoškolske godine. Kada vidimo da naši bivši učenici ostaju prijatelji za cijeli život, da se vraćaju u školu i osjećaju je svojom, tada znamo da smo uspjeli. Ta povezanost, povjerenje i ljubav među ljudima nagrada su koja nema cijenu.
Današnji učenici odrastaju u vremenu brzih tehnoloških promjena. Kako ih škola priprema za takav svijet?
Znanja će se tijekom života neprestano nadograđivati i mijenjati. Zato je jednako važno razvijati vještine prilagodbe, analitičkog razmišljanja, suradnje i cjeloživotnog učenja. Tehnologija je alat koji treba znati koristiti, ali ona ne može zamijeniti ljudsku znatiželju, kreativnost i odgovornost.
Mladima danas treba pomoći da nauče razmišljati, razlikovati bitno od nebitnoga i donositi odgovorne odluke. To su sposobnosti koje će im trebati bez obzira na to kako će izgledati tržište rada za deset ili dvadeset godina.
“Najveće životne lekcije naučio sam kod kuće”
Uz posao ravnatelja, poznati ste i kao otac trinaestero djece. Koliko je tako velika obitelj oblikovala Vaš pogled na obrazovanje i odgoj?
Možda više nego bilo koja stručna literatura. Kada imate trinaestero djece, vrlo brzo naučite da ne postoje univerzalni recepti. Svako dijete je jedinstveno i traži drugačiji pristup. Upravo me obiteljsko iskustvo dodatno uvjerilo koliko je važno da i škola prepoznaje individualnost svakog učenika. Odgoj i obrazovanje nisu procesi u kojima djecu treba uklapati u unaprijed zadane obrasce, nego im pomoći da pronađu i razviju vlastite darove.
Istodobno, velika obitelj vas svakodnevno podsjeća da su odnosi važniji od postignuća. U konačnici, ljudi će zaboraviti mnoge ocjene i rezultate, ali neće zaboraviti jesu li bili voljeni, poštovani i podržani.
Vjera zauzima važno mjesto u Vašem životu. Koliko ona utječe na Vaš rad i svakodnevne odluke?
Vjera mi prije svega daje osjećaj odgovornosti i perspektivu. Podsjeća me da svaka osoba ima svoje dostojanstvo i vrijednost, neovisno o uspjesima, rezultatima ili okolnostima. U radu s mladima to znači nastojati biti pravedan, strpljiv i usmjeren na čovjeka.
Mislim da obrazovanje ne može biti potpuno ako zanemarimo odgoj za vrijednosti, odgovornost i brigu za druge. Znanje je važno, ali jednako je važno kakvi ljudi postajemo.
Živimo u vremenu u kojem se uspjeh često mjeri materijalnim postignućima. Kakav je Vaš osobni odnos prema materijalnim stvarima?
Materijalne stvari imaju svoju svrhu i ne treba ih podcjenjivati, ali nikada ne bi smjele postati cilj same sebi. Najvrjednije stvari u životu ne mogu se kupiti – obitelj, prijateljstvo, povjerenje, znanje i unutarnji mir.
Volio bih da mladi shvate kako uspjeh nije samo ono što posjedujemo, nego i ono što ostavljamo iza sebe kroz svoj rad, karakter i odnos prema drugim ljudima.
Što biste željeli da Vaša djeca i učenici jednog dana kažu da su naučili od Vas?
Volio bih da kažu kako su naučili biti odgovorni, pošteni i otvoreni prema drugima. Znanje je važno, ali karakter je ono što na kraju određuje kako ćemo to znanje koristiti. Ako uspijemo odgojiti mlade ljude koji će svoje sposobnosti stavljati u službu zajednice, onda smo napravili mnogo.
Kakvu budućnost priželjkujete Dubrovniku?
Dubrovnik koji će ostati grad znanja, kulture i obitelji. Grad koji neće živjeti samo od svoje slavne prošlosti, nego će stvarati novu vrijednost kroz ljude koji u njemu žive. Vjerujem da upravo kroz kvalitetno obrazovanje možemo odgojiti generacije koje će čuvati ono najbolje što smo naslijedili, ali i imati hrabrosti stvarati nešto novo.
I za kraj, što biste poručili roditeljima koji danas biraju školu za svoju djecu?
Da prije svega traže sredinu u kojoj će njihovo dijete biti prepoznato kao osoba. Dobra škola nije samo ona koja prenosi znanje, nego ona koja pomaže mladom čovjeku da otkrije svoje sposobnosti, razvije samopouzdanje i izraste u odgovornog člana društva.
Obrazovanje je previše važno da bismo ga promatrali kao pitanje izbora. Ono je ulaganje u budućnost svakog djeteta, ali i cijele zajednice.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
