IZ TISKANOG IZDANJA Glumačka diva Mia Begović vratila se jugu na Epidaurus Cavtat Festivalu
1.jpg)
Ja sam Dalmatinka i na dan kada imam predstavu jako sam posvećena sebi i onome što trebam napraviti te večeri - prenijeti svoje osobno more publici!
Publika se mijenja, generacije se mijenjaju. Međutim, ljudi na svim kontinentima, ako hoćemo tako reći, isto reagiraju na ono što imam potrebu reći kroz tu monodramu. Reagiraju i suzama i smijehom. Kroz svoje iskustvo, koje nije kratkog vijeka, došla sam do zaključka da je ljude lakše nasmijati nego rasplakati.
Naša priznata glumačka diva Mia Begović bila je gošća 20. Epidaurus Cavtat Festivala na poziv umjetničke direktorice Festivala, naše priznate pijanistice Ivane Marije Vidović, gdje je izvela svoju autorsku monodramu Sve što sam prešutjela. Predstava, nastala iz osobnih iskustava i priča, već deset godina progovara o ljubavi, gubicima, majčinstvu, karijeri i ženskoj šutnji. S Miom Begović razgovarali smo o predstavi i onome što je tijekom godina ostalo neizgovoreno, o velikim i malim ulogama koje su je oblikovale, autoironiji kao životnom štitu, ljudima koji su obilježili njezin umjetnički put te posebnoj vezi s jugom Hrvatske i Cavtatom…
.jpg)
Interview
Bili ste u Cavtatu s predstavom ‘Sve što sam prešutjela’. Nakon deset godina od praizvedbe, postoji li još nešto što ste u međuvremenu - prešutjeli? Predstava je nastala iz Vaših osobnih zapisa, iskustava i životnih priča. Što je bilo teže; napisati ono što ste godinama prešućivali ili to prvi put izgovoriti pred publikom? Govorite o ljubavi, gubicima, majčinstvu, karijeri, mobbingu i ženskoj šutnji. O čemu žene danas, unatoč svim promjenama, još uvijek premalo govore?
Što sam u međuvremenu prešutjela… Sve što sam prešutjela je autorsko djelo nastalo ne samo na mojoj priči, ne samo na mojoj, već i na pričama mnogih žena, ali i muškaraca koji su se našli u nekim životnim situacijama koje su preuzele njihovu energiju, tako da više nisu ‘upravljali’ svojim životom, već je život preuzeo njih. To se često svima nama događa - od tragedija nadalje. Zato i imam onu rečenicu na kraju koju žene čak često citiraju: ‘Svako vrijeme nosi svoje…’; bilo da su nas obilježile informacije ili mi sami sebe, zatvarajući se u vlastite svjetove, uzimajući izvana samo ono što ne može narušiti granitne temelje naših života. Jer, ako se prepustimo samoispitivanju i shvatimo da smo mogli i bezbolnije, hoćemo li moći preživjeti sami sebe?
Moram priznati, za cijelo vrijeme pisanja tog teksta stalno sam se šalila s predivnom kolegicom Anitom Matić Delić - koja je neizostavni dio te ekipe - kako ‘nisam Goethe’. Ma naravno da nisam Goethe, ali to se na kraju jednostavno dogodilo - ta je rečenica izašla iz mene.
Moram se vratiti malo unatrag. Prije nego što sam se uopće upustila u pisanje monodrame, upisala sam Poslijediplomski doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i došla do petog semestra (u međuvremenu je taj studij ukinut). Naprosto, ja sam htjela biti glumica, ali glumica koja može pisati.
Ocjene koje sam tamo dobivala davale su mi vjetar u leđa - moram se pohvaliti, sve su bile petice. Međutim, morala sam birati: biti znanstvenica ili baviti se ovim poslom, glumom, ne samo ovim nego i teatrološkim, znanstvenim radom - to je bio doktorski studij komparativne književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma, televizije i kazališta - ili biti glumica. Ali ja želim biti glumica i divno mi je da upravo to mogu biti u ovim godinama.
Dakle, taj doktorski studij dao mi je vjetar u leđa, počevši od mog profesora Borisa Senkera pa do ostalih genijalnih profesora, ali i studenata. Nije bilo lako. Bila sam jedna od najstarijih na tom fakultetu, ali sam se dobro osjećala. Biti u krugu intelektualne elite Republike Hrvatske, ali ne samo Hrvatske, ti ljudi jako su poznati i priznati i u inozemstvu, nekako naprosto daje vjetar u leđa.
Jedan od najljepših osvrta na autorski projekt Sve što sam prešutjela jest onaj prof. Senkera, koji je inače utemeljitelj tog doktorata. Rekao je: ‘Ovo je najbolja replika na doktorat!’. Dakle, ja sam naprosto - glumica. Naravno, bilo je tu i znanstvenih radova. Prvi je bio o Teatru LERO; o mojim glumačkim počecima, i tu mi je jako pomogao Davor Mojaš, kojeg često spominjem i beskrajno sam mu zahvalna. Utemeljitelj, naš genij, suvremenik iz Dubrovnika, i ta ekipa oko njega; naprosto sam imala sreću biti u ‘Leru’.
Zato mi jako puno znači to što sam sada Sve što sam prešutjela igrala u Cavtatu. To korijenje, osnovu i slobodu dao mi je Davor Mojaš. LERO je uvijek imao slobodu i zato je valjda uvijek i dobivao te prve nagrade, zato Davor još uvijek radi tako intenzivno, tako divno. LERO je čudo, a moj obol, ujedno i zahvala Davoru, jest u tome što bez njega ne bih imala ni snagu ni sigurnost koja se vidi u monodrami i igranju iste.
Vašu su karijeru obilježile brojne velike uloge; zacijelo je neka od njih promijenila Vas i kao ženu, a ne samo kao glumicu?
I velike i male uloge utječu na naše sudbine i mijenjaju naše sudbine. Igrala sam jednu od najmanjih uloga u predstavi Ljubav, struja, voda, telefon Ante Tomića, koju je režirao genijalni Vinko Brešan. Došao je producent Milivoj Puhlovski i te večeri, na premijeri, izabrao me za ulogu u našoj humorističnoj seriji Periferija City, temeljem tri rečenice! Te me je večeri izabrao da igram jednu od glavnih uloga u velikoj uspješnici Nove TV.
Meni se svaka uloga sviđa. Možda čak najviše branim one uloge u kojima, možda zato što je neki redatelj inzistirao da ne igram na onaj način na koji sam ja htjela - a bilo je takvih slučajeva - ipak odigram neke najbitnije scene onako kako sam ih ja osjećala.
Jedan redatelj je rekao: ‘Više mi se sviđa ono što ti i kako ti radiš, ali ja zahtijevam da ovo napraviš kako JA očekujem od tebe.’ Kao jedna disciplinirana glumica, to sam i napravila. Bila sam relativno mlada i danas ne bih sigurno tako postupila. Ili bih se možda jače, nekako drugačije borila. Ne agresijom, nego bih do kraja možda zaokružila ono što sam osjećala, možda mi je negdje nešto nedostajalo.
Ali na kraju, nakon te premijere, kada su izašle kritike, rekao mi je: ‘Bila si u pravu, trebao sam ja tebe poslušati.’ Veliki, veliki naš redatelj i velika, velika uloga, Krležina… Neću sada pričati detalje.
Rekli ste u jednom razgovoru kako Vas kroz život često spašava autoironija. Može li se čovjek ponekad upravo smijehom najbolje obraniti od onoga što ga boli? Vaš su život obilježili i veliki gubici - kako su oni promijenili Vaš odnos prema životu, ljudima i prolaznosti?
Da, autoironija ili samo ironija, kako hoćete, to je inače moja osobina… Zato me nekako ljudi jako vole u teatru - i ne samo u teatru. Često na taj način rješavam i uloge na televiziji; zato mislim, odnosno sigurna sam da me toliki veliki dio publike podržava jer se ne postavljam iznad njih, već sam krhka i jaka u isto vrijeme, a pritom kažu i duhovita. Ne samo na našim prostorima, ne samo u našoj zemlji, već i na nekom, recimo, regionalno-međunarodnom nivou.
Imala sam premijeru u Chicagu gdje sam tako postavila ulogu, a igrale smo Ena i ja, dvije sestre, gdje sam se s tim crno-humornim stavom branila od slabosti koju je imao moj lik. Slabosti, jer uvijek do kraja branite ulogu koju igrate. I to je bila velika, velika hit predstava, ali kao i, recimo, Olga i Lina. I to danas često koristim na sceni. Sviđa mi se to, a publika nevjerojatno reagira, nevjerojatno, aplauzima na otvorenoj sceni. Kao što reagira aplauzima i na otvorenoj sceni jako često u Sve što sam prešutjela, u mom autorskom projektu.
Naprosto, kad sebe ne doživljavate preozbiljno, kao spomenik, već kao ljudsko biće, publika to prepoznaje! Mislim da je to tajna mog uspješnog trajanja kazališnom i filmskom scenom svih ovih zadnjih godina, pa ove godine i 40 godina profesionalnog rada. Profesionalnog, ali ne možemo zanemariti i Teatar LERO kad je LERO mene formirao. Taj način razmišljanja, to je u biti gradio u meni uistinu Davor Mojaš. Kasnije sam imala sreću što sam nailazila na redatelje koji su jako često podržavali taj moj stav i prema ulogama, a i kao osobi privatno.
Da, jako se volim šaliti. I u biti tako je i nekako nastala monodrama. Anita Matić Delić je rekla: ‘Daj ti sve ove anegdote s kojima ti nas zabavljaš poslije predstave, ti to moraš napisati!’ Jer, mi u teatru ne pričamo o svojim mukama, mi ih na neki način transformiramo u neke anegdote, a u svakoj anegdoti mora biti ‘trica’.
Prvi tekst koji sam napisala - čak dvije trećine teksta monodrame - odnijela sam njoj. Ona je rekla: ‘Moraš mi dozvoliti da ja budem blizu tebe cijelo ovo vrijeme!’. Naravno da nam je dozvolila, bilo mi je nevjerojatno da jedna takva mudra prvakinja teatra, profesorica na Akademiji, tako dobro misli o mom tekstu za kazalište. I bila uz mene cijelo vrijeme, u vrijeme kad sam stvarno bila i u financijskom stisku.
Nikad joj neću zaboraviti, divno od nje, plaćala je babysitterice privatno jer joj je suprug, vrhunski snimatelj Mario Delić, tada radio film. Tada, u tom trenutku, nisam imala novaca da ikome platim - od Igora Kelčeca, koji je radio vizualni identitet, do Marite Ćopo, Ivana Lea Lema koji je bio tada i sada je slobodnjak… Došao je koliko je god puta mogao, nažalost režijski nije mogao puno intervenirati jer je negdje drugdje morao zaraditi - naprosto nisam imala novca da platim sve te vrhunske umjetnike, ali sam im beskrajno zahvalna pa se nadam, bar spominjući ih, da im mogu ‘revanširati’ za svu ljubav i potporu koju su mi dali radeći na ovom projektu. Jako mi je drago što, nakon deset godina igranja, monodrama i dalje ima snažan odjek. Prva sam progovorila o mobbingu u hrvatskom teatru. Naposto sam htjela napisati tekst koji ću uvijek imati potrebu reći!
Poveznica s Epidaurus Cavtat Festivalom svakako je i jedna vrlo osobna uspomena. Naša neprežaljena gospođa Franica Vidović Krampus, stručna savjetnica Festivala, bila je i Vaša profesorica i to glazbene umjetnosti. Čega se danas najradije sjetite kada pomislite na nju i postoji li nešto što Vas je upravo ona naučila, a što i danas nosite sa sobom?
Profesorica Vidović… Pamtim ju po blagosti i dobrohotnosti. Kad god u svom poslu naiđem na takve ljude, sjetim se nje koja otvara svjetove na nježan način. Naravno, ovdje se radi o glazbenoj umjetnosti, ali govorimo o svim umjetnostima koje nas oplemenjuju bez ‘ataka’, umjetnostima koje traže i istražuju u vama one unutarnje svjetove koji život čine smislenijim i humanijim. Eto, tako je se sjećam. Hvala joj…
Što Vam znači ponovno biti pred publikom juga Hrvatske, koji je na toliko načina dio Vaše životne i umjetničke priče?
Na veliki dio ovog pitanja odgovorila sam u prošlim odgovorima. Publika se mijenja, generacije se mijenjaju. Međutim, na ono što imam potrebu reći kroz tu monodramu ljudi na svim kontinentima, ako hoćemo tako, reagiraju isto. Reagiraju i suzama i smijehom. Kroz svoje iskustvo, koje nije kratkog vijeka, došla sam do zaključka da je ljude lakše nasmijati nego rasplakati.
I onda, kad mi je prišlo nekoliko muškaraca, recimo u Vitezu u Bosni, gdje sam među prvim gradovima igrala predstavu, pa u Beogradu, Zaječaru, Skopju, Štipu… Kad su mi prilazili muškarci i govorili da su prvi put, ne samo žene - žena je bilo puno više - zaplakali u teatru… Volim napraviti tu katarzu.
To je moj put, kako bi rekao moj divni profesor Tonko Lonza: ‘Nije potrebno da ti plačeš, bitno je da publici omogućiš da ona plače.’ Dakle, svojim znanjem, svojim zanatom i svojim talentom.
Da se vratim na publiku...Publika je svugdje ista. Naravno, Cavtat je uređena, urbana sredina; recimo, ljudima koji su navikli na teatar lakše je probuditi sve te osjećaje. Ima sredina koje su jako zatvorene i u njima sam igrala.
Inače, volim igrati na velikim scenama monodramu bez ‘bubica’. Meni one ne trebaju. Igrala sam i u parku Gradac Ifigeniju pred tisuću i pol ljudi, igrala sam deset godina Tajnu krvavog mosta, također pred tisuću i pol ljudi svaku večer šezdeset večeri u nizu, na Opatovini, dakle na otvorenom prostoru, glavnu ulogu, bez jedne ‘bubice’. Meni ne trebaju ‘bubice’. Kad je kod glumca jasna misao, ne trebaju mu ‘bubice’…
Mogu reći jednu možda zanimljivost: s prof. Lonzom mjerila sam i izmjerila snagu od 100 decibela. Naravno da na otvorenim prostorima do izražaja dolazi zanat, a to opet moram zahvaliti svom profesoru Lonzi i profesorici Nevi Rošić. Zauvijek zahvalna, zauvijek. Oni su me formirali i stvorili ovo što sam ja danas - ženom koja ima snage sa svojim glasom. Ali to je zanat. A kako bi rekao profesor Lonza: ‘Onda još malo talenta’ - i eto.
Tijekom boravka bili ste gošća hotela Vallum. Koliko Vam danas, nakon desetljeća putovanja i gostovanja, znači imati mjesto u kojem se možete odmoriti, sabrati i osjetiti dobrodošlicu prije izlaska na pozornicu? Biti u komfornom okruženju pred samu izvedbu je, vjerujem, bitan faktor za svakog umjetnika.
Hotel Vallum bio je posebno iskustvo, mislim, nevjerojatno. A boravila sam često u vrhunskim hotelima i nigdje nisam vidjela toliku ljubaznost osoblja, baš istinsku. Bez obzira na to što mi možda kao glumici nije odgovaralo to što je koncept samo bed and breakfast, jer ja inače nigdje ne izlazim, ni u Zagrebu, na dan kada imam predstavu. Ali toliko ljubazno osoblje, tako dobro i mudro osmišljen i opremljen hotel… Fascinantno arhitektonski riješen hotel, bez ograda.
S godinama mi je postalo sve važnije imati mjesto gdje se pripremiti za predstavu. Kada puno putujete i živite između proba, predstava, ljudi i različitih gradova, počnete posebno cijeniti mjesta koja vam daju mir i prostor da na trenutak usporite.
U Vallumu sam upravo osjetila diskreciju, toplinu i onu nenametljivu pažnju zbog koje se vrlo brzo osjećate dobrodošlo. A ovdje je sve nekako povezano i s Cavtatom, s morem i tim posebnim mirom koji jug ima.
Posebno me oduševila mogućnost da iz tog mira Valluma za svega nekoliko minuta prijeđete u jedan još tiši, gotovo svoj svijet, što St. Pietro jest. Doći brodom na otok i na trenutak imati osjećaj da su ostali samo more, priroda i tišina zaista je posebno iskustvo.
I mislim da to nema toliko veze s godišnjim dobom koliko s osjećajem koji vam takvo mjesto daje, osjećajem da ste se na trenutak odmaknuli od svega. Za umjetnika je prije izlaska na pozornicu dragocjeno imati mjesto na kojem se može sabrati i ostati malo sam sa sobom.
A možda sam s godinama shvatila da je pravi luksuz upravo imati vrijeme, svoj mir i prostor u kojem ne morate biti ništa drugo osim ono što jeste.
I lijepo je gledati u more. Doduše, ja sam Dalmatinka i na dan kada imam predstavu jako sam posvećena sebi i onome što trebam napraviti te večeri - prenijeti svoje osobno more publici.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
