HO, HO, HO Kolumna Suzi Sokol: Sve je lakše uz nostalgiju...
Jedan od najhladnijih (ili bi bar to trebao biti po nekom uvriježenom kalendarskom obilježju) mjeseci kroz godinu, ali ujedno i jedan od, ako ne i najtopliji mjesec po osjećajima, dobroti, ljudskome u čovjeku. Vrijeme je to i za okupljanja, druženja, trenutke kada smo skloni okrenuti se vremenima iza nas, dozvoliti sebi tu nostalgiju koja nam pomaže prebroditi vrijeme koje je u najmanju ruku izazovno, a moglo bi mu se dodati još nekoliko riječi i izraza koji imaju veliku težinu i ne bi se pogriješilo. Oni koji su skeptični uvijek će reći...da, bilo nam je ljepše jer smo bili mlađi. I vjerojatno to i jest tako. Bili smo mlađi!
Ali bez obzira na mladenačku bezbrižnost, lepršavost i svojevrsnu lakoću postojanja moramo zastati i priznati kako nam je uz nostalgiju puno lakše. Nostalgiju koja nas može vratiti u samo nama drage trenutke nerijetko osjetimo i dozovemo upravo u ovo, predblagdansko vrijeme. I ne treba se zbog toga loše osjećati, naprotiv, zašto se ne bi prepustili tim lijepim trenutcima, sjećanjima, u onolikoj mjeri koliko su svježa, (u dobrom društvu, ona se nekako množe jer uvijek se netko sjeti nečega i nadogradi ili popuni one neke male, nejasne praznine koje su se stvorile tijekom godina).
Blagdani stižu, za koji dan će sa svake frekvencije dopirati omiljene božićne melodije prepune zvončića...meni osobno neizmjerno drage. Ne znam i ne mogu znati kako vi, ali osobno volim predblagdansku/blagdansku nostalgiju. Ma, volim nostalgiju i inače što se može iščitati iz ovih napisanih redaka. A volim je iz jednostavnog razloga. Dozivajući u sjećanje sve ono što smo proživjeli, a proživjeli smo puno iz još jednog jednostavnog razloga...jer smo imali malo pa smo se snalazili, družili, razgovarali, pronalazili načine za život učiniti što boljim, ljepšim i zanimljivijim.
Možemo li uopće od takvih nostalgičnih trenutaka pobjeći? Trebamo li? Mislim da ne, a što smo stariji to sve više tražimo one neke trenutke koji su bili blago rečeno romantični. Sva sreća pa imamo more fotografija koje su zabilježile naše odrastanje bez obzira na to što nismo imali vrhunskih pet kamera u super pametnim telefonima. Ma ne da nismo imali pet kamera, nego ni telefona, a kamoli pametnih pa opet, svijet nije stao zbog toga. Štoviše, uvjerena sam kako su sve one silne kutije pune fotografija koje tako ljubomorno čuvamo, naše neizmjerno bogatstvo i svjedočanstvo tog vremena u koje sve češće posežemo, pogotovo u ove dane, dane kada nam za trpezom još i više nedostaju dragi ljudi. Lijepo je vidjet zabilježene trenutke koje kada posložite dobijete jedan divan album ili još bolje, svaki album postaje priča koja odolijeva svemu, ponajviše zaboravu.
Mi smo u prednosti jer iako ova nova tehnologija, pametni telefoni i tko zna što sve još ne, imaju veliku memoriju, ova naša, opipljiva, daleko je prisutnija. I vjerojatno su te naše uspomene bez filtera i uljepšavanja, pa su i „crvene oči“ i baš ono što možda nismo htjeli da se zabilježi, ali zabilježilo se i mogu reći, na svu sreću. I sad vi meni recite da u tome nema romantike, romantike koja nam je itekako potrebna u ovim nimalo jednostavnim vremenima. Potrebno nam je i slušati zvončiće, potrebno je i prelistavati stare bilježnice s ričetama, potrebno nam je svake godine u ova doba iznova otvoriti ladice i pronaći te vjerojatno i poprilično stare albume, potrebno nam je pronaći ono nešto što će nam donijeti mir pa makar i na kratko.
Ne moram biti u pravu, a to čak i nije poanta. Kada govorimo o tome kada je bilo bolje, istinu trebamo tražiti negdje u sredini, ali lijepo je ponekad uključiti nostalgiju.
Adio vam!
3.jpg)
