REKLA BIH VAM NEŠTO Nova kolumna Suzi Sokol: Bogatstvo u sjećanjima
I sad, naravno da te takve male životno ispisane crtice zaustave u trenutku pa kreneš razmišljati ili čak razgovarati sa sobom (ima i toga, ali tješim se kako to, prema učenim ljudima, rade inteligentne osobe). I još jednom naravno, ni ja nisam izuzeta od takvih trenutaka pogotovo jer sam i inače sklona razmišljanju, maštanju, promišljanju, propitivanju (uglavnom sebe, ali nađe se tu i onih nekih, ne ljudi nego uglavnom situacija u koje te dovedu ljudi). Međutim, pojam sreće zbilja je poseban i mnogi ga tumače i doživljavaju na svoj način. Toliko je različitih poimanja sreće da bi se čovjek začudio, a nerijetko se o sreći razmišlja kroz pojam financija (ništa čudno, naime, mnogima se sve vrti oko njih, s njima počinje i završava - na žalost). Nevjerojatno je (ili vjerojatno) kako je netko sretan s deset eura u takujinu jer svoju sreću i zadovoljstvo ne mjeri tim vrijednosnim papirima već osobnim zadovoljstvom i dragim ljudima koji ga okružuju dok su neki drugi ljudi čiji bankovni računi pokazuju daleko veće brojke ustvari duboko nesretni, usamljeni ma koliko djelovali ispunjeni. Sreća!
E sad, htjela sam ustvari s vama podijeliti sjećanje na neke dane koje na svu sreću pamtim. I zbilja smatram kako sam bogata žena (da ne shvatite krivo – ne govorim o takujinu – ni slučajno), bogata tim iznimno vrijednim uspomenama i mogućnošću da ih se i nakon toliko godina intenzivno sjećam i iznova oživljavam upravo na ovaj način, pisanom riječju i ovim posebnim razgovorom s vama.
Ljetni mjeseci (a ljeto je i službeno tu) redovito me vraćaju u neka vremena kada smo se intenzivno družili. Znate već, čim bi završila škola, naš svijet je bila ulica, plaža, grote, šugaman, japanke i društvo. Dobro društvo, ekipa koja bi se sastala skoro bez ikakvih dogovora (a znate da je to vrijeme u kojem je tehnologija bila na minimalnim granama tj. mobiteli nisu postojali, a telefon (rijetki) je bio najveće moguće postignuće i dostignuće modernog svijeta). Kad ovako pišem, čini mi se kao da sam živjela u nekom nevjerojatno zastarjelom svijetu, a ustvari živjela sam jedno dosta usporenije vrijeme, vrijeme u kojem je bilo vremena za stvaranje uspomena.
Pitate se kako, kako smo uopće živjeli, funkcionirali, komunicirali bez ovih malih, nazovimo ih pametnih“ stvarčica – mobitela koji nas danas okružuju i bez kojih ne mogu ni veliki ni mali?! Jednostavno - poziv ispod prozora ili samo pokucat na vrata i uć (da, da – vrata su se držala otključana i nije se uopće razmišljalo da bi se nešto loše moglo dogoditi – a sad – vrata zaključavam i kad idem bacit smeće ili prostrijet robu na taracu), dakle, zavikat ispod prozora i eto dogovora.
Škola je eto završila ma mi se para kako nekih užanci gotovo da i nema. Djecu se ne čuje ni ne vidi, doduše zbilja je vruće, ali kad je nama smetala vrućina?! Bili smo djeca, mladi...bilo je važno samo uzet taj šugaman i na more – sloboda. Nisu nam smetali ni roditelji koji bi u neka doba došli, plaže su bile mjesta susreta, druženja, jedan poseban tinel u kojem je obitavala velika obitelj, obitelj ljudi iz Grada. A kako bi nam smetali kad bi sa sobom donijeli svega lijepoga (pogotovo ono za pojest)?! I znate što, na toj lijepoj plaži ili spjađi kako smo užali reć, pojelo bi se sve. Mame su znale da će sve nestat pa čak i ono što se doma nikad ne bi pojelo jer na moru – sve slatko.
Kaže mi susjeda – jako je malo domaćih na moru. Vruće je, znam, ali ipak mi se čini kako to nije razlog, bilo je vrućina i prije. Sad ima vrućina – a gdje smo mi?!
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
