REKLA BIH VAM NEŠTO Nova kolumna Suzi Sokol: Bogatstvo analogne generacije
Uglavnom je to tako ili barem nekako približno pa neki aktualni trenutak koji me sve više boli, pokušam osvijestiti ili ovisno o situaciji, zamijeniti podsjetnikom na vrijeme koje je mnogima davna, davna prošlost. Naravno da im je prošlost kad za njih, te nove generacije sve počinje sad i odmah...već za 30 sekundica idu dalje, a ono prije kao da nije ni bilo – 30 sekundica!!
Jer kako inače objasniti da današnje generacije, doduše ne svi, toliko ne znaju o vremenu iza nas (pretpostavljam upravo zbog tih 30 sekundica jer za upoznati se s nečim tako kompleksnim, a divnim, treba ipak nešto više vremena), ne znaju za telefon kao aparat, ne pamte, ma ni ne trude se upamtiti brojeve telefona, ups, mobitela, ali ni rođendane dragih ljudi...skoro pa neće ni imena pamtiti jer postoji netko (ili nešto) tko misli umjesto njih.
Ovih dana baš me nekako uhvatila, valjda ona već ranije spomenuta jesenska sjeta pa sam krenula vraćati filmove u glavi, dozivati u sjećanje koje seže daleko, drage ljude i događaje. I znate što, shvatila sam da sam jedna jako, jako bogata žena - ma čak mislim da sam to već jednom u ovim našim malim razgovorima i ustvrdila. Bogata (zaboravite na račun u banci jer --- tu sam, znate ono od prvog do prvog, ali dobro je to), ali bogata divnim trenutcima koje sam provela odrastajući kao dijete voljeno, paženo i ponavljam...beskrajno voljeno uz divne roditelje koji su uvijek, ali uvijek bili tu za mene. Bogata jer kako je neki dan rekao jedan gospar, daleko mi seže pamćenje, sjećanje, kako god to nazivali pa se upravo u ovakvim trenutcima sjećam koliko mi je bilo lijepo i zašto često kad pogledam neke nove klince shvatim kako sam sretna što sam „analogna“ i što mi je još uvijek draže zapisati nešto u bilježnicu nego staviti podsjetnik u pametni mobitel.
A da je bilo i teških trenutaka u toj analogiji, sigurno jest, i suza i ljutnji, sigurno je bilo...ali ono čega se sjećam su samo dobre, lijepe stvari, zajednički trenutci i...ljubav.
Iako Analogna generacija sugerira možda nešto drugo ili barem drugačije, ali i to sam u konačnici spomenula, ova analognost koja je uslijedila u tekstu odnosi se na jednu lakoću postojanja (mnogi će reći, bilo je sve samo ne lako – i bit će u pravu), ali ova lakoća nije TA lakoća već neopterećenost time imamo li sve potrebne aplikacije na pametnom telefonu koji zna puno više od nas, pa i čuje puno bolje od nas, reagira puno bolje od nas, neopterećenost silnim pozivima, mailovima, neopterećenost tempom koji nam je zadan i onim stalnim još, još, još...i nikad dosta. Nama, (meni) je tada bilo dosta. Mnogi će reći - da, bilo je dosta jer se za bolje nije znalo. Ali bilo je - tada - za nas ono najbolje.
Nije mi (nam) trebalo imati najnoviju i najbolju marku tenisica jer ionako smo toliko skakali, trčali, pentrali se po stablima (o da, čak i ja), padali i dizali se, nabijali blatnjave lopte da to ne bi podnijele nikakve pa ni današnje ultra posebne i naravno, ultraskupe verzije tenisica. Na kraju, krajeva, nije ih svatko ni mogao imati.
Analogija ovog teksta krije se iza ljudi, susreta, razgovora, pamćenja, iščekivanja rođendana i proslava. I da, nije se moglo dogoditi da ih zaboravite sve i da hoćete. Vaši, naši, moji ljudi imali su imena, prezimena, datum rođenja ...
Bogata je ta analogija, jako bogata.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
