REKLA BIH VAM NEŠTO Nova kolumna Suzi Sokol: Blago koje nestaje...
U jednom trenutku koji ipak još uvijek nije u potpunosti iščeznuo, bojala sam se kako će to blago uistinu u potpunosti nestati, ali... E da ga nema tokalo bi ga izmislit, jel'da?!? Ali uvijek me i iznova neke stvari i situacije, a bome i ljudi iznenade i to pozitivno i vrate vjeru.
Pitate se o kakvom i kojem blagu to ja govorim i pišem?! O onom najvrjednijem, najmoćnijoj mreži svih mreža (a nije Internet), najvjernijem i skoro pa nepresušnom izvoru svih informacija, a nema apsolutno nikakve veze i ne odaziva se na ime „dr. Google“, najiskrenijem i najljudskijem osjećaju koji to blago može proizvesti... I da, vjerujte, ne može ga zamijeniti niti savršena umjetna inteligencija kao što ne može, po mom skromnom mišljenju zamijeniti ništa. Zapravo bi bilo porazno da može. Alati su jedno, ali zdravorazumsko razmišljanje, ponašanje, osjećaji iznad svega, toplina koju riječ proizašla iz srca i duše može proizvest i izazvat---e to je nešto posebno i nadam se apsolutno nemoguće za stvoriti umjetnim putem.
Blago koje nestaje? Pričam s vama, a još vam nisam niti naslutila o čemu ili kome je riječ. Iako...toliko je jednostavno za zaključiti, pogotovo generacijama koje su imale sreću odrastati uz to nepresušno i najljepše svjetsko blago. Sjetite se samo tko vas je uspavljivao, tko vam je čitao priče za laku noć, tko vam je krišom dao koji solad za sladoled (i kad se smjelo i kad nije), tko vam je objasnio sve ono što život jest, tko vam je najljepša jela spravljao, vodio u šetnje i igrao se s vama i onda kada nije bilo ni snage ni volje za dalje (oni su je imali). Baba, đed, nono, none, baka, djed – kako god ih nazivali i dozivali (a vrlo često to nije trebalo ni činit jer – bili su tu).
Ljeto se nekako uvijek dodatno nametne kao priča u kojoj se sve događa puno ležernije, kad opuste škole, knjige se spreme u neki kantun i zaborave sve dok se opasno ne približimo rujnu. A u tom ljetu, toplini, vrućini, fjaka se nameće kao najbolja oaza sa prikupiti svu mudrost koju su oni godinama skupljali i koju s nevjerojatnom lakoćom prenose na svoje najdraže. Beskrajna mudrost iščitavala se iz svake rečenice, pogleda, trenutka – uvijek i zauvijek.
Još nešto je bilo neizmjerno važno, bilo i ostalo – oni su bili i jesu najjača obrana na svijetu. Ma nitko vam ne bi mogao ništa pa čak ni onda kada ste zaslužili sve što vam je bilo namijenjeno (a bilo je toga jer sjetite se, važila je ona parola „batina iz raja izašla“, a kasnije se to preformuliralo u „pedagoške mjere“). Sva strogoća i sva ozbiljnost nestajala je kad su oni bili tu.
Ništa drugačije nije bilo ni kod mene, Pamtim jednu nonu i jednog nona, ali pamtim ih jako dobro. Dva svijeta, mamina i tatina strana, ali za mene jedan cijeli svijet. Od nona Sokola koji me je u Sustjepanu, a kasnije i u Lapadu naučio toliko toga i koji je uvijek bio tu do none Mike s dalekih Unija i ljeta provedenih u kući kraj mora, ma što kraj, na moru, dvije rekli bismo strane, a toliko zajedničkog, od tajni koje su samo oni znali (ili smo barem tako željeli vjerovati) do nevjerojatnih savjeta koje nismo baš tako rado primali, ali su oni bili uporni pa su nekim čudnim, samozatajnim i odmjerenim pristupom uvijek uspijevali doći do nas i napraviti da se sve te mudrosti i savjeti, situacije i priče zauvijek zadrže u nama i sačuvaju.
Rekla sam na početku kako je to blago koje nestaje, no dok su tu treba ih cijeniti, čuvati jer u njima je nešto posebno, ta smirena čarolija koja će uvijek, ali uvijek pronaći način kako djetetu pružiti neograničenu ljubav- bez poziva, bez rezerve.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
