REKLA BIH VAM NEŠTO Jeste li vi znali za riječ DOSADA?
„Mama, dosadno mi je“ – moram priznati da se ne sjećam uopće ovakvih riječi jer dosada je bila, u moje vrijeme, apsolutna nepoznanica. Zašto? Ma zato što smo vječno nešto istraživali, tražili, otkrivali, Po cijele dane, a pogotovo ljeti kada se obveze, barem one školske, minimaliziraju, dovoljno nam je bilo bit vanka i ideja nije manjkalo.
Evo, neki dan sam se uputila u malo renoviranje tinela (kredenca je tek nešto mlađa bila od mene pa kad već sebe ne mogu „renovirat“ odluka je pala na tinel). Prostora nikad dosta, a i nas je manje na žalost (svak ide svojim putem kako je Ona rekla, netko zauvijek, ali samo fizički, a netko jer je i put dio života) pa je dosta toga postalo veliko, suvišno...U cijelom tom procesu pretvorbe, čišćenja, razvrstavanja, a nažalost i bacanja (uvijek mislite možda će trebati pa to „možda“ stoji pola stoljeća na jednom mjestu) naišla sam na toliko toga što me vratilo u dane bez dosade... frnje, karte, čovječe ne ljuti se, na puca, križić kružić, dama, sličice Životinjskog carstva (da, da i to sam čuvala)... Frnje, ta mala staklena emocija jer ona to uistinu jest, nevjerojatnom su me, usudila bih se reći, brzinom koja ne pripada ovozemaljskim mjerilima, vratile u prošlost (a mene vratiti u neko daleko vrijeme i nije neki problem, na kraju krajeva, to i volim jer su to lijepa sjećanja). Frnje su ipak više imali muškići, ali u mene doma to je bio i dio mog svijeta. Ipak sam rasla uz devet godina starijeg brata, a onda i uz njegove prijatelje i tako to pođe nekim prirodnim, ali dobrim putem. Kasnije, dok bi tata igrao na boča (kako je samo to volio - i da, bio je baš dobar) meni bi paralo kao da su teške velike frnje po terenu pa mi je i to bilo od gusta za gledat ( a pogotovo slušat komentare dok se igra, ma što komentare, bilo je tu sve ga od...do– prava slika „Malog mista“)
Igrali smo se postojećih i onih izmišljenih igara, ovih čak i više—nitko nam nije bio ravan u kreativnosti...pričali smo o svemu i svačemu, učili jedni od drugih i rasli na način primjeren godinama, rasli kao djeca neopterećena sadržajima koji vrište s malih ili malo većih ekrana. Dosadno? Nije nikada bilo, ali baš nikada...čak ni onda kada smo zastali umorni od roncanja po širinama koje smo imali, a imali smo ih puno više no što današnja djeca mogu i zamisliti. A kad kažem širina, ne mislim samo na prostore, livade, šumarke i poluzarasle đardine (iako nam je sve to bilo najvažnije, a ono potonje skoro pa najdraže jer je bilo puno slatkih plodova od kupjena do maginja)... Pri tom mislim i na širinu koje nam je naše djetinjstvo pružalo – bezbrižnost, slobodu, neopterećenost i maštu – maštu koja je riječ dosada ostavila nepoznatom – na svu sreću.
I onda kad ja nazovem društvene mreže (NE) društvenima, mnogima je neshvatljivo komuniciranje bez spomenutih. Kako? Pa upravo tako – jer mi smo nekada bili dobro društvo, dobra ekipa, prvi ulaz, drugi, treći (bar je tako bilo na Bulevaru), dogovori, razgovori, upoznavanja – i ona jedni s drugima i ona sa životom koji nam se prikradao na jedan drugačiji način. Znali bi do kasna samo sjedit na zidiću i nakon cjelodnevne jurnjave bez žurbe pričati i pričati. Nismo znali koje su ure jer najtočnija ura bio je mamin poziv koji bi odjeknuo Lapadom, ne jedan, ne dva, mame su bile najjači i najbolji sati, najsigurnija mjera koju smo prepoznavali ma što god radili, gdje god bili.
E tada smo znali kako je još jedan dan prošao i kako nas je dosada još jednom zaobišla.
Adio vam!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
