RASPORED SADRŽAJA Mora li sve biti u Gradu?
Možda je vrijeme da prometne izazove počnemo promatrati malo šire.
Kada se u Dubrovniku govori o prometnim gužvama, rasprava se gotovo uvijek svodi na ceste. Treba li nam brza cesta? Treba. Treba li rasteretiti magistralu? Treba. Trebaju li novi prometni pravci? Naravno da trebaju.
No postoji jedna tema o kojoj se znatno manje govori: mora li baš sve biti u Gradu?
Svako jutro tisuće ljudi iz Župe dubrovačke, Konavala, Dubrovačkog primorja i okolnih mjesta kreću prema istom odredištu. Dio njih odlazi na posao, dio u škole, dio zbog administrativnih obveza, liječničkih pregleda, sastanaka ili drugih svakodnevnih potreba. Rezultat je svima poznat – kolone koje iz godine u godinu postaju sve duže.
Prometne gužve nisu posljedica samo nedostatka cesta. One su posljedica i koncentracije sadržaja, institucija i radnih mjesta na relativno malom prostoru.
Godinama se razvijaju Župa dubrovačka i Konavle. Grade se stambena naselja, poslovni prostori, turistički kapaciteti i nova infrastruktura. Broj stanovnika raste, ali najveći dio administrativnih, upravnih i poslovnih funkcija i dalje ostaje koncentriran u Dubrovniku.
Za velik broj građana odlazak u Grad nije izbor, nego obveza.
Najbolji primjer takve koncentracije upravo su javne i gradske službe. Iako se posljednjih desetljeća broj stanovnika u Župi dubrovačkoj i Konavlima značajno povećao, većina gradskih i javnih funkcija i dalje je smještena u Dubrovniku. Osim Libertasa i dijela Čistoće, gotovo sve ključne službe, upravni odjeli i administrativne funkcije ostale su u Gradu.
Takav model bio je logičan u vremenu kada je Dubrovnik bio dominantno administrativno i gospodarsko središte s bitno manjim prometnim opterećenjem. Danas, međutim, svakodnevno generira dodatne tisuće putovanja prema već preopterećenom gradskom području.
Ne radi se samo o zaposlenicima. Radi se i o građanima koji zbog različitih administrativnih postupaka, sastanaka, zahtjeva ili drugih obveza moraju dolaziti u Grad, često i onda kada bi se dio tih poslova mogao obaviti digitalno ili u izdvojenim uredima bliže mjestu stanovanja.
Ako već govorimo o decentralizaciji razvoja, onda bi ona trebala biti vidljiva i u organizaciji javnih službi, a ne ostati tek dobro zvučeća politička fraza.
U vremenu digitalnih tehnologija sasvim je opravdano razmišljati može li se dio poslova organizirati drukčije. Mora li svaki sastanak biti fizički? Mora li svaki administrativni postupak zahtijevati dolazak u ured? Mora li svako radno mjesto koje podrazumijeva rad za računalom nužno značiti svakodnevni odlazak u centar grada?
Pandemija koronavirusa pokazala je da je za dio poslova rad na daljinu moguć. Mnoge institucije, tvrtke i službe funkcionirale su na način za koji se ranije tvrdilo da nije izvediv. Naravno, nisu sva radna mjesta jednaka i nije svaki posao moguće obavljati od kuće. Ali iskustvo je pokazalo da za određeni broj zaposlenika takav model može funkcionirati.
Ako je mogao funkcionirati u izvanrednim okolnostima, zašto se barem djelomično ne bi razmotrio tijekom turističke sezone, kada prometni sustav dolazi do svojih granica? Ne kao trajno rješenje, nego kao jedna od mjera koja može pomoći u smanjenju svakodnevnog prometnog opterećenja.
Dugoročno gledano, decentralizacija pojedinih službi i sadržaja nameće se kao tema o kojoj će se prije ili kasnije morati ozbiljno razgovarati. Mora li svaki ured biti u Dubrovniku? Mora li svaki administrativni postupak završavati u Gradu? Može li se dio funkcija približiti građanima koji žive izvan njega?
Takve mjere same po sebi neće riješiti prometne probleme juga Hrvatske. Neće zamijeniti brzu cestu, nove prometnice ni kvalitetniji javni prijevoz. Ali mogle bi smanjiti potrebu da se tisuće ljudi svakodnevno kreću prema istom odredištu u isto vrijeme.
Možda je upravo zato vrijeme za šire sagledavanje problema i rješenja. Prometne gužve nisu samo prometni problem. One su posljedica načina na koji planiramo prostor, organiziramo javne službe i oblikujemo svakodnevni život građana.
Godinama razgovaramo o istim problemima. Razmatramo opcije, izrađujemo studije, analiziramo prometne tokove i najavljujemo buduća rješenja. U međuvremenu broj stanovnika raste, broj vozila raste, turistički promet raste, a prometna infrastruktura i organizacija javnih funkcija ostaju uglavnom isti.
Možda više nemamo luksuz govoriti kako ćemo razgovarati, razmišljati ili analizirati. Vrijeme za prepoznavanje problema odavno je prošlo.
Vrijeme je za djelovanje.
Ne za jedno veliko rješenje koje će preko noći riješiti sve probleme, nego za niz konkretnih koraka. Od prometne infrastrukture, preko decentralizacije pojedinih službi i sadržaja, do digitalizacije procesa i novih modela organizacije rada.
Jer svaki dan odgađanja znači nove kolone, izgubljene sate, veće troškove i sve veće nezadovoljstvo građana.
A ono što danas doživljavamo kao ljetni prometni problem, sutra bi vrlo lako moglo postati ozbiljno razvojno ograničenje cijelog područja.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
