„JADRAN“ JE OSTAO, A CRNA GORA JE NESTALA Zašto bi povratak školskog broda Hrvatskoj bio povratak Crne Gore sebi
Podržavam vraćanje školskog broda „Jadran“ Republici Hrvatskoj. Ne iz neprijateljstva prema Crnoj Gori, ne iz nepoštovanja prema Tivtu i Boki, već zato što vjerujem da patriotizam bez pravičnosti postaje demagoško čuvanje posjeda. Crna Gora neće dokazati svoju državnost time što će pod svaku cijenu zadržavati brod nastao u državi u kojoj ona nije postojala kao samostalni subjekt i koji je kod nje ostao u vrijeme raspada Jugoslavije i rata protiv Hrvatske.
Za mene „Jadran“ nije autentičan simbol crnogorske pomorske državnosti. Kada je građen, samostalne Crne Gore nije bilo. Kada je ostao u Tivtu, crnogorsko rukovodstvo politički je podržavalo pohod JNA na dubrovačko područje. Brod nije napadao Hrvatsku. Nije granatirao Dubrovnik, nije prevozio jedinice prema Konavlima i njegova posada nije bila dio ratnih operacija. Bio je rastavljen u tivatskom Arsenalu. Ali njegovo zadržavanje poslije remonta ne može se odvojiti od istorijskog trenutka u kojem se dogodilo.
Dok je „Jadran“ bio u radovima, gorjeli su Konavli, granatiran je Dubrovnik, pljačkana je hrvatska imovina, odvođena stoka, demontirana oprema i razarano povjerenje između Crne Gore i Hrvatske. Kada je rat završen, brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je upućen na remont. Ostao je pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije, a nezavisna Crna Gora ga je 2006. prihvatila kao dio svoje vojne imovine.
Tako je posljedica raspada i rata pretvorena u državni posjed, a neriješeno pitanje u nacionalni simbol.
Ne tvrdim da jedan jedrenjak može nadoknaditi ratnu štetu. Ne prihvatam ni kolektivnu krivicu crnogorskog naroda. Tvrdim nešto drugo. Država koja želi da bude moralno zrela mora razlikovati ono što kontroliše od onoga što joj istorijski i etički pripada. Crna Gora će više dokazati povratkom spornog broda nego njegovim zadržavanjem pod svaku cijenu.
Crna Gora koje nije bilo
Da bismo govorili o „Jadranu“, moramo se vratiti u 1918. godinu i tačno navesti šta se dogodilo sa crnogorskom državom. Kraljevina Crna Gora ušla je u Prvi svjetski rat kao međunarodno priznata država, saveznica sila Antante. Nakon rata nije obnovila svoj puni državni život. Takozvana Velika (nelegalna) narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori, poznata kao Podgorička skupština, zasijedala je od 24. do 29. novembra 1918. godine. Dana 26. novembra usvojila je četiri odluke.
Da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbace sa crnogorskog prijestola.
Da se Crna Gora ujedini sa Srbijom u jednu državu pod dinastijom Karađorđevića, a zatim tako ujedinjene stupe u zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Da se izabere Izvršni narodni odbor od pet članova koji će rukovoditi poslovima dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju.
Da se o tim odlukama obavijeste bivši kralj Nikola, Vlada Kraljevine Srbije, savezničke sile i neutralne države.
Odlukama Podgoričke skupštine ukinuta je dinastija Petrović Njegoš, Crna Gora je ostala bez sopstvenog međunarodnog subjektiviteta, a njena teritorija uključena je u novu državu pod dinastijom Karađorđevića. Skupština Crne Gore je 2018. godine te odluke proglasila ništavnim, konstatujući da Podgorička skupština nije bila legalna institucija Crne Gore, da nije legitimno konstituisana na osnovu slobodno izražene volje građana i da je poslužila kao instrument državnog prevrata.
Kada je „Jadran“ naručen 1930, porinut 1931. i uveden u službu 1933. godine, Crna Gora nije postojala kao samostalna država. Njena teritorija bila je dio Kraljevine Jugoslavije, a od 1929. nalazila se u Zetskoj banovini. Zetska banovina nije predstavljala obnovu crnogorske državnosti. Bila je administrativna oblast Kraljevine Jugoslavije, šira od prostora današnje Crne Gore, bez crnogorskog međunarodnog subjektiviteta.
Zato moramo izgovoriti činjenicu koju nikakva ceremonija, remont ili kasnije ulaganje ne mogu promijeniti. „Jadran“ nije nastao odlukom crnogorske države, nije projektovan za crnogorsku mornaricu, nije plaćen iz budžeta Crne Gore i nije porinut pod crnogorskom zastavom. Crna Gora iz vremena njegove gradnje ne može izvoditi izvorno nacionalno pravo na taj brod.
Ni Hrvatska 1933. nije bila nezavisna država. Zato hrvatski zahtjev ne treba zasnivati na naknadnom proglašavanju „Jadrana“ hrvatskim državnim brodom iz vremena kada takva država nije postojala. Hrvatski argument mnogo je snažniji. On počiva na istorijskom kontinuitetu hrvatskih pomorskih ustanova, gradova, stručnjaka, zapovjednika, nastavnika i pitomaca koji su decenijama oblikovali život ovoga jedrenjaka.
Hrvatska veza nije nastala juče
Inicijativu za nabavku školskog jedrenjaka pokrenula je „Jadranska straža“, organizacija osnovana u Splitu, u kojem se nalazilo i njeno sjedište. Brod je projektovao inženjer Josip Škarica iz Rijeke. Svečana predaja održana je u Splitu 6. septembra 1933. godine.
Finansiranje nije bilo isključivo hrvatsko. Novac je prikupljan u različitim krajevima Kraljevine Jugoslavije, dok je najveći dio sredstava obezbijedila tadašnja država. Tu činjenicu treba priznati. Međutim, porijeklo novca nije jedino mjerilo istorijske pripadnosti jednog školskog broda. Brod ne čine samo čelični trup, jarboli i račun iz brodogradilišta. Njegov identitet stvaraju luke iz kojih plovi, škole kojima služi, nastavnici koji na njemu prenose znanje i generacije pomoraca koje na njegovoj palubi stasavaju.
„Jadran“ je decenijama bio vezan za pomorske vojne škole i ustanove u Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Splitu. Na njegovoj palubi nijesu se školovali samo Hrvati, već pitomci iz različitih djelova Jugoslavije. Ipak, njegovu obrazovnu i operativnu biografiju u najvećoj mjeri oblikovale su institucije na današnjoj hrvatskoj obali. Neposredno prije odlaska na posljednji jugoslovenski remont brod je bio baziran u Lori kod Splita.
Hrvatska veza sa „Jadranom“ nije politička konstrukcija nastala poslije 1991. godine. Ona je stvarana decenijama u Splitu, Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Lori. Stvarali su je hrvatski pomorci, oficiri, inženjeri, nastavnici i pitomci. Hrvatska u ovom sporu ne traži da joj Crna Gora pokloni tuđu istoriju. Traži da joj bude vraćen brod čiji je život duboko povezan sa njenom obalom i koji je iz Splita upućen na remont sa kojeg se nikada nije vratio.
Tivat, istovremeno, ima veliko i časno mjesto u istoriji broda. „Jadran“ je 16. jula 1933. godine, po dolasku iz Njemačke, prvo uplovio u Tivat. Tivatski Arsenal bio je njegova najvažnija remontna baza. Poslije Drugog svjetskog rata, kada je brod vraćen iz Venecije u teškom stanju, tivatski i splitski brodograditelji učestvovali su u njegovoj obnovi. Kasniji veliki remonti obavljani su u Tivtu.
Tivatski inženjeri, brodograditelji, električari, stolari, meštri i mornari više puta su produžili život „Jadranu“. Njihov doprinos mora ostati trajno zabilježen i poštovan. Ali zasluga za obnovu i održavanje ne poništava hrvatski pomorski kontinuitet. Tivat zaslužuje zahvalnost. Hrvatska zaslužuje povratak broda.
Simbol država koje su nestale u krvi
„Jadran“ je služio dvjema Jugoslavijama, a obje su nestale u ratovima.
Kraljevina Jugoslavija slomljena je 1941. godine pod udarom okupacije. Njen kraj pratili su unutrašnji rat, masovni zločini, progoni i bratoubilačko krvoproliće. Socijalistička Jugoslavija raspala se pola vijeka kasnije u ratovima, opsadama, etničkom nasilju, razaranju gradova i protjerivanju stanovništva.
To ne znači da je sve nasljeđe tih država bez vrijednosti. Antifašizam, zajednički kulturni prostor, pomorsko znanje i rad generacija zaslužuju poštovanje. Ali vojni brod dvije nestale Jugoslavije ne može se prostim nasljeđivanjem pretvoriti u izvorni simbol nezavisne Crne Gore. Posebno ne kada je njegov ostanak u Tivtu neposredno povezan sa raspadom druge Jugoslavije i ratom u kojem je tadašnje crnogorsko rukovodstvo politički podržalo pohod JNA prema Hrvatskoj.
Crnoj Gori nijesu potrebni simboli čija se pripadnost izvodi iz mjesta na kojem ih je zatekao rat. Potrebni su joj simboli koje je sama stvorila pod svojom zastavom, za svoje škole, mornaricu i buduće generacije.
Iz Lore na remont, iz remonta u spor
„Jadran“ je 15. oktobra 1990. godine iz Lore upućen u tivatski Arsenal „Sava Kovačević“ na veliki remont i rekonstrukciju. U tom trenutku Hrvatska i Crna Gora bile su republike iste države. Brod nije otet prilikom dolaska u Tivat. Remont je bio stvaran, planiran i obiman. Kada su počeli otvoreni sukobi, jedrenjak je već bio rastavljen.
To treba naglasiti jer moralni stav ne smije biti zasnovan na netačnoj tvrdnji. „Jadran“ nije ratni plijen u klasičnom smislu i nije učestvovao u napadu na Hrvatsku.
Ali ostaje druga, jednako važna činjenica. Poslije završetka radova brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je poslat. Ponovo je bio u upotrebi 1993, dok je formalni zapisnik o završetku remonta potpisan krajem 1994. Do tada je država koja ga je poslala u Tivat već bila razorena ratom. Brod je ostao pod kontrolom nove Savezne Republike Jugoslavije.
Da nije bilo raspada države i rata, redovan tok službe upućuje na zaključak da bi se poslije remonta vratio u Loru. To nije odluka međunarodnog suda. To je logičan zaključak izveden iz njegove tadašnje baze, namjene i planiranog karaktera radova.
Kada je 2006. obnovila nezavisnost, Crna Gora je „Jadran“ prihvatila kao brod svoje mornarice. Od tada je ulagala u njegovo održavanje i koristila ga za školovanje učenika, studenata i pripadnika Vojske Crne Gore. Ta ulaganja treba priznati i precizno obračunati. Ipak, dvije decenije crnogorskog održavanja ne mogu poništiti šest decenija njegove veze sa hrvatskom obalom niti riješiti okolnosti pod kojima je ostao u Tivtu.
Dugotrajni posjed ne rješava način na koji je posjed nastao.
Hrvatska je branila svoj dom
„Jadran“ ne povezujem sa Dubrovnikom da bih od broda napravio ratnu odštetu. Povezujem ih zato što se njegov ostanak u Tivtu dogodio u vremenu kada je crnogorska državna politika doživjela moralni slom.
Poštovati Hrvatsku znači priznati jednostavnu istinu. Hrvatska na dubrovačkom području nije napadala Crnu Goru. Branila je svoju teritoriju, stanovništvo, Konavle, Dubrovnik i kulturnu baštinu svjetskog značaja od formacija JNA koje su prema njoj krenule i sa crnogorske teritorije.
Sa teritorije Crne Gore prema Konavlima i Dubrovniku upućene su jedinice JNA popunjene i rezervistima mobilisanim u Crnoj Gori. Komisija eksperata Ujedinjenih nacija dokumentovala je da je bataljon JNA raspoređen na položajima iznad Dubrovnika imao približno 800 do 1.000 pripadnika. Oko polovine činili su rezervisti iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ta jedinica opsežno je učestvovala u bombardovanju Dubrovnika 6. decembra 1991. godine.
Tokom napredovanja i okupacije dubrovačkog područja ostajali su spaljeni domovi, razorena sela, opljačkana hrvatska imovina, odvedena stoka, demontirana oprema i uništena privreda. Pljačka nije ratna anegdota. Paljenje hrvatske kuće nije incident. Odnošenje imovine sa Ćilipa, iz Konavala i dubrovačkih naselja nije neodgovornost nekoliko vojnika bez značenja za državu iz koje su došli.
Haški tribunal nije osudio Crnu Goru kao državu ni crnogorski narod. Utvrdio je individualnu krivičnu odgovornost ljudi iz komandnog lanca JNA. Pravosnažnim presudama Pavlu Strugaru i Miodragu Jokiću potvrđene su činjenice o protivpravnom granatiranju Dubrovnika, napadima na civile i civilne objekte, razaranju koje nije bilo opravdano vojnom nuždom i oštećenju kulturne baštine Starog grada.
Te presude ne dozvoljavaju da napad na Dubrovnik predstavljamo kao nesporazum, propagandnu konstrukciju ili opravdanu vojnu operaciju. Hrvatski građani branili su svoje domove, svoj grad i pravo da odlučuju o budućnosti svoje zemlje.
Ne pripisujem kolektivnu krivicu crnogorskom narodu. U Crnoj Gori bilo je ljudi koji su odbili mobilizaciju, protivili se ratu, protestovali i sačuvali ljudsko dostojanstvo u opasnom vremenu. Upravo zbog njih današnja Crna Gora mora govoriti otvoreno. Odgovorni su tadašnje političko rukovodstvo, komandne strukture JNA, jedinice i pojedinci koji su učestvovali u napadima, paljenju, pljački i prikrivanju počinjenih djela.
Milo Đukanović se 2000. godine u Cavtatu izvinio građanima Hrvatske, posebno Dubrovnika i Konavala, zbog stradanja i materijalnih gubitaka koje su nanijeli pripadnici JNA iz Crne Gore. Godine 2005. dogovorena je novčana restitucija za stoku odvedenu iz Konavala. Godine 2023. crnogorska Vlada saopštila je da je pronađena aerodromska oprema za koju postoji sumnja da je odnesena sa Ćilipa.
Izvinjenje ima snagu tek kada ga prati postupak. Povratak „Jadrana“ ne bi izmirio ratni dug, ali bi pokazao da Crna Gora razumije hrvatsko stradanje i okolnosti u kojima je brod ostao na njenoj teritoriji.
Pravo nije presuđeno, moralna odluka je moguća
Ne tvrdim da je međunarodni sud presudio da „Jadran“ pripada Hrvatskoj. Takva presuda ne postoji.
Aneks A Sporazuma o sukcesiji SFRJ predviđa teritorijalno načelo za pokretnu državnu imovinu, ali vojnu pokretnu imovinu izdvaja i zahtijeva posebne dogovore zainteresovanih država nasljednica. Za imovinu JNA korišćenu u civilne svrhe predviđa se uvažavanje teritorijalnog načela. Pošto je „Jadran“ vojni brod sa školskom namjenom, Hrvatska i Crna Gora imaju različita pravna tumačenja.
Crna Gora se poziva na mjesto na kojem je brod bio u vrijeme raspada države, podjelu imovine sa Srbijom, ulaganja u održavanje i današnju obrazovnu ulogu broda. Hrvatska se poziva na njegovu operativnu bazu u Lori, decenijsku vezu sa hrvatskim pomorskim ustanovama, poseban režim vojne imovine i činjenicu da brod poslije remonta nije vraćen.
Pravni spor nije riješen. Ali neriješeno pravo ne znači da su sve moralne okolnosti podjednake. Crna Gora ne mora čekati sudski poraz da bi postupila časno. Može sa Hrvatskom zaključiti sporazum kojim će priznati istorijsku težinu hrvatskog zahtjeva i dobrovoljno vratiti brod. To ne bi bilo izvršenje nepostojeće presude. Bilo bi djelo političke zrelosti.
Vratiti Hrvatskoj brod, priznati čast Tivtu
Hrvatska ne traži da se Boka odrekne svoje veze sa „Jadranom“. Traži povratak broda koji je sa hrvatske obale upućen na remont i koji se zbog raspada države i rata nikada nije vratio.
Zalažem se da Crna Gora i Hrvatska zaključe međudržavni sporazum o povratku „Jadrana“. Sporazum treba da prizna dokumentovana ulaganja Crne Gore, presudnu ulogu tivatskog Arsenala i doprinos bokeljskih meštara koji su brod obnavljali i održavali. Hrvatska bi trebalo da omogući buduće zajedničke školske plovidbe i mjesta za učenike, studente i kadete iz Crne Gore.
Primopredaja bi mogla biti održana u Tivtu, gradu koji je brod čuvao, a doček u Splitu, gradu iz kojeg je potekla inicijativa i iz čije je Lore brod krenuo na posljednji jugoslovenski remont. To ne bi bila ceremonija pobjednika i poraženih. Bila bi potvrda da Hrvatska i Crna Gora mogu riješiti teško pitanje bez poniženja, ucjene i neprijateljstva.
Tivat zaslužuje priznanje za ono što je učinio da „Jadran“ opstane. Hrvatska zaslužuje da joj brod bude vraćen. Jedno ne poništava drugo.
Crna Gora mora izgraditi svoj jedrenjak
Crna Gora ne treba da ostane bez školskog jedrenjaka. Treba da izgradi ili nabavi savremeni brod za potrebe Pomorskog fakulteta u Kotoru, pomorskih škola u Kotoru i Baru, Mornarice Vojske Crne Gore i mladih koji tek ulaze u pomorski poziv.
Taj brod treba da nastane odlukom nezavisne Crne Gore, iz transparentno obezbijeđenih sredstava, prema savremenim bezbjednosnim i ekološkim standardima. U njegovom projektovanju i programu obuke treba da učestvuju bokeljski pomorci, profesori, inženjeri, studenti i meštri. Ime treba da dobije na javnom konkursu.
Takav jedrenjak bio bi prvi autentični školski brod nezavisne Crne Gore. Njegov nastanak ne bi nosio teret ratnog raspleta iz 1991. godine. Njegova državna pripadnost ne bi bila predmet suprotstavljenih tumačenja. Bio bi crnogorski zato što smo ga osmislili, finansirali, izgradili i namijenili svojoj đeci.
Tako se gradi državna tradicija. Ne zadržavanjem simbola koji je rat ostavio na našem vezu, već stvaranjem vrijednosti koje ćemo predati generacijama poslije nas.
Povratak Hrvatskoj, povratak sebi
Vratiti „Jadran“ Hrvatskoj znači priznati vrijednost hrvatske pomorske tradicije, pravo hrvatskog naroda na sopstvenu prošlost i moralnu težinu okolnosti u kojima je brod ostao u Tivtu. Izgraditi novi crnogorski jedrenjak znači pokazati da Crna Gora više ne mora tražiti svoje simbole među ostacima država koje su nestale u krvi.
Hrvatskoj ne bismo dali poklon. Vratili bismo brod čija je višedecenijska obrazovna i pomorska biografija duboko povezana sa njenim gradovima, obalom, školama i ljudima.
Crna Gora neće postati manja ako vrati „Jadran“. Postaće ozbiljnija ako pokaže da joj je pravičnost važnija od koristi. Tivat neće izgubiti svoje zasluge. Hrvatska će dobiti brod čiji povratak traži decenijama. Crna Gora će dobiti priliku da sopstvenu pomorsku budućnost više ne zasniva na neriješenom nasljeđu raspada Jugoslavije.
„Jadran“ je nastao kada Crne Gore nije bilo kao države. Ostao je u Tivtu kada je Crna Gora bila dio politike koja je krenula protiv Hrvatske. Danas, kada ponovo ima svoju zastavu i pravo da sama odlučuje, Crna Gora može pokazati da je spremna da poštuje hrvatsku istoriju onoliko koliko traži da drugi poštuju crnogorsku.
„Jadran“ je ostao, a Crna Gora je nestala. Vrijeme je da brod vratimo Hrvatskoj, a Crnu Goru vratimo sebi.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
