Iako vrijeme, a tek zaborav, čini svoje, pri sjetimo se iznova ovih prvih dana listopa da onih dana istih datuma, prije evo već 22 godine. „Nemoj molim te!“ uvjeren sam kako bi onako na prvu odgovorila većina dubrovačkih mladića koji su te tako davne 1991. godine još koju večer prije šetali mirno u điru Stradunom, ne sluteći u svojoj mladenačkoj naivnosti što nam se sprema, a koji dan iza uzeli oružje, možda i prvi put u životu, i krenuli braniti svoj Grad.
Preko noći postali su dubrovački branitelji. Proradio je preko noći bijes „tvrdih momaka“. I kao što su preko noći postali vojnici, branitelji svog Grada, tako su se i kad je sve stalo, koju godinu iza, pre ko noći vratili u svoj mirni đir. I šetaju tu pored nas, mirno, neprimjetno. Nakon svih ovih godina o tim ponosnim i ve likim danima ovog Grada napravljen je tek jedan jako loš film, „Dubrovački suton“, a još je žalosnije i tužnije da se tim danima i događajima bavi jed na jako loša i po puno tog za Dubrovčane uvred ljiva TV serija. Stoga je i sasvim razumljivo kad vam na pitanje o prisjećanjima na te dane istinski i iskreni dubrovački branitelj pristojno odgovori „Nemoj molim te!“ Kad su prve granate pale između Lokruma i Ploča izjutra oko šest sati tog utorka, prvog listo pada 1991., čeljad iz Grada, koja malo tog može vidjeti sa svojih funjestra i iz svojih ulica, skrive no i plašljivo je provirivala s Peskarije pitajući se što to lampa! Prva granata unutar Zidina, baš na Grad, pala je u četvrtak, 3. listopada, pogodivši kuću u Boškovićevoj, Ulici od Buže. Nakon toliko godina, evo nas opet do Peska rije u ovom điru ulicama. Dalje, ni desetak ko raka, prođe se ispod Zvonika do Straduna, tu je i Sponza, Divona, Dogana, Carinarnica, kako li već, a već stoljećima i Državni arhiv na broju 1. Ulice sv. Dominika. Na kraju puta s Ploča do Straduna. Ispred, na kraju, je i ulaz na Zidine, ali i mala zgrada kojom se nekad moglo preći sa Zi dina u Sponzu. Zovu je i Sokolana. A na Peskariju se izađe kroz Vrata od ribarnice, jer ta velika poljana pred vama zove se Ribarnica. Danas su stolovi na sve strane, na lijevo je jav ni WC, a dalje dva mula, Veliki i Mali muo, te Peskarija, sve do Porporele. Tu je i nekad davno bio javni WC, stariji će se sjetiti kako su ga zvali „kundut“, opet talijanština, izvedenica po naški od riječi candote što bi značilo - pišanje! Nekad dav no tu na Ribarnici bili su Mali i Veliki Arsenal. Mali arsenal utemeljen je 1409., narednih go dina se širio, a sastojao se od tri prostorije za smještaj manjih brodova. Dolaskom Austrije ruši se Mali arsenal i na njegovom mjestu pravi se nova zgrada u kojoj je smještena Lučka kapeta nija. Dugo godina u prizemlju te zgrade bilo je znano okupljalište i kultni Klub pomoraca, od pri je koju godinu sklonjen u Ulicu Damjana Jude. Veliki arsenal spomenut je već u Statutu iz 1272. godine, iako je po nekim spisima i puno stariji, čak stariji i od venecijanskog arsenala osnovanog 1104. g. Zbog nestabilnosti pjesko vitog zemljišta i temelja, često je dograđivan i proširivan, a 1530. čak i produžen u more. Imao je četiri velika odjeljenja koje su odvajali lukovi, u koje su mogle stati četiri velike galije. Tri luka dio su današnje tarace Gradske kavane, a tragovi.
Četvrtog vidljivi su tek u ostacima u kamenom zidu. Narušen je i za vrijeme Trešnje 1667., na kon čega je služio i kao skladište građevinskog materijala koje je dolazilo kao pomoć u obnovi. Svojim dolaskom Austrija puno tog mijenja, pa i stari stoljetni arsenal pretvara u vojnu peka ru. Mijenjala se uloga tog prelijepog mjesta na rednih godina, dio je još u 18. stoljeću služio za prve kazališne predstave, kasnije, 1864. tu je i na pravljen prostor za kazalište koje je i danas tu, tih godina dograđena je i općinska zgrada, a 1869. dograđena je riva ispred tada zatvorenih lukova Arsenala. Godine 1931. tu je otvorena Gradska kavana, zbog čega se ponovno otvaraju lukovi, tu pored rive, koju zovemo Peskarija, njena je znana taraca, dio kojom je prije nekih desetak godina vraćen naziv Arsenal. Prije desetak godina, taj dio dograđene rive ispred Gradske bio je potpuno devastiran, kamen se odvajao, ali je sve spašeno skoro pa u zadnji tren.
S Peskarije se izlazi i na Poljanu Marina Držića, pred Katedralu, ili pred Gospu kako bi rekla domaća čeljad, kroz Vrata od Ponte. Ta velika vrata bila su zapravo nekad nešto kao službeni, protokolarni ulaz u Grad. Kroz njih bi prošli svi velikaši, uzvanici, diplomati i svi dragi gosti Re publike svečano dočekani, nakon što bi se njihovi brodovi vezali u Porat. Prolaskom kroz ta Vrata došli bi pred Katedralu, ali i pred Knežev dvor, gdje bi ih primio Knez. Iako je ime Vrata od Ponte ostalo kroz stolje ća zabilježeno kao službeno do danas, ime im se mijenjalo, pa su ih zvali i praktično Vrata luke, čak i Vrata pod kašte lom, pa i Vrata unutar njeg mora. Zvali su ih i Vrata pod zvonom, jer i ta vrata, kao i osta lih pet gradskih vrata - ulaza u Grad, zatva rala bi se nakon prvog večernjeg zvona.“Gospar noći“, kako su zvali glavnog ključara svih vrata Grada, obišao bi svaka od pet vrata sva ko večer nakon zvona, ključeve od četiri vrata dao bi na čuvanje Knezu u Dvor, a samo bi ključ od ovih, Vrata od Ponte ostavio kod sebe na čuvanje.
Nešto slično kao i Vrata od Ploča, ona stara, unutarnja, tako i ova Vrata od Ponte u dva su dijela, unutarnji učinjen 1464., te vanjski, svakako otmje niji, učinjen po nacrtu Paskoja Miličevića 1476. go dine. Taj mali međuprostor kroz koji se prolazi iz Luke do Držićeve poljane i ne tako davno imao je i skaline prema Zidinama, koje su završavale pred kamenim zidićem, zapravo - nigdje. Tu bi se znalo i zasvirati i skriti i zapjevati. Ne kad. Danas su i u tom malom među prostoru, kao i po cijelom Gradu, male drvene barke na pola, na kojima se prodaju suveniri.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
