IZ TISKANOG IZDANJA Denis Pavela: „Prevencija nema granica, cilj mora biti nula stradalih na našim cestama“
Osim po neumornom radu s najmlađima, Pavela je u javnosti cijenjen i zbog svog iznimnog angažmana za starije sugrađane u zajednici, ustrajno zagovarajući njihovu zaštitu i ravnopravnost u svakodnevnom životu. Njegov predani humanitarni i društveni rad okrunjen je i pokretanjem prepoznatljivog priznanja „Imperijal“, kojim se odaje počast onima koji ostavljaju neizbrisiv trag u našem društvu. Za naš tjednik Denis otvoreno govori o novim projektima, prometnoj kulturi i nepresušnoj motivaciji za bolji i sigurniji Dubrovnik.
1. Gospodine Pavela, svjedoci smo sve većih prometnih gužvi i specifičnih izazova na dubrovačkim cestama. Kako ocjenjujete trenutačno stanje sigurnosti u prometu na našem području?
Vezano uz stanje sigurnosti u prometu, možemo reći da je ono zadovoljavajuće. Naime, kako smo mogli vidjeti, ovo je ljeto bilo manje prometnih gužvi na našim cestama, posebice na užem području grada, čemu je možebitno pridonijela i zona prometnog režima oko stare gradske jezgre. S druge strane, bilo je vidljivo povećanje prometa i zagušenja na našoj državnoj cesti D8, posebice u vršnim ljetnim mjesecima, s naglaskom na dionice kroz općine Župa dubrovačka i Konavle. Kada se vratimo u prošlost, do 2022. godine i otvaranja Pelješkog mosta, koji nam je itekako nacionalno važan jer je spojio Lijepu Našu u jednu cjelinu, sjećate se da su navedene gužve bile prije graničnih prijelaza Bistrina i Klek. Kolone su bile kilometarske i doslovno se kolona od jednog do drugog graničnog prijelaza spajala kroz Neum u BiH. To, u jednu ruku, nije bilo loše za nas jer su strani državljani iz zapadnih zemalja, koji su u tranzitu kroz našu županiju prema jugoistočnim zemljama, pritom mislim na Crnu Goru i Albaniju, bili zaustavljani i uspjeli bi se odmoriti dok čekaju u graničnoj koloni. Nažalost, danas su se, otvaranjem Pelješkog mosta, navedene gužve iz Neuma u BiH prelile na područje općina Župa dubrovačka i Konavle. Sjećamo se i onih nemilih scena u kolovozu ove godine neposredno prije graničnog prijelaza Karasovići. Strani državljani praktički mogu od ulaska u Republiku Hrvatsku na sjeveru do krajnjeg juga voziti nesmetano deset, petnaest i više sati bez zaustavljanja. Istodobno smo svjedoci sve većeg broja prometnih nesreća u kojima sudjeluju upravo zbog umora uzrokovanog dugotrajnom vožnjom. Sve ovo govori nam da brza cesta Dubrovnik – Zračna luka Čilipi, pa i dalje prema GP Karasovići nema alternativu i mora biti izgrađena u što kraćem roku.
2. Upozoravate na opasnosti koje donose električni romobili i nova osobna prijevozna sredstva. Smatrate li da su zakonske regulative i infrastruktura u Gradu spremne za ove trendove?
Kada je 2022. godine električni romobil stavljen u zakonske okvire i kategoriziran kao osobno prijevozno sredstvo, svi smo tu vijest dočekali s određenim ushićenjem zbog pogodnosti njegova korištenja kao alternativnog načina prijevoza. Stvara manje gužvi, brže se dolazi do odredišta, ne zauzima parkirno mjesto, ekološki je i ekonomski prihvatljiv. Ali kada vidite sve više stradalih u prometu, poginulih i onih s teškim i ozbiljnim ozljedama, prvenstveno djece, doživjeli smo veliko razočaranje.
Smatram da jednostavno infrastrukturno nismo bili spremni za navedenu kategoriju vozila. Naime, osobno prijevozno sredstvo, odnosno električni romobil, može se kretati po biciklističkim stazama ili trakama, a mi u Dubrovniku nemamo dovoljno takve infrastrukture. Ako nema navedenih staza ili traka, može se kretati po nogostupu brzinom pješačkog hoda, ali tamo su pješaci pa imamo sve više situacija u kojima dolazi do udara romobila u pješake. Jednostavno, nismo spremni za navedena vozila.
Isto tako, roditelji su poseban problem. Budimo realni, taj romobil postoji puno prije 2022. godine i svi mi roditelji, pa i ja na njega gledamo kao na igračku jer, kada ga vidite, uistinu izgleda kao igračka. I onda imate situaciju: dijete odlično u školi, sve petice, krizma, pričest, rođendan… Naravno da takvo dijete treba nagraditi, a ono želi električni romobil. Roditelji ga kupe, zatim ide zajednička fotografija za društvene mreže, svi sretni i zadovoljni, priča kao iz bajke. Problem je što cesta nije bajka. Cesta nije igralište, ona je hladna, okrutna i surova i ne oprašta i tada ta bajka može prerasti u tragediju. Apeliram na roditelje da djeci ne kupuju električne romobile, pogotovo djeci mlađoj od 14 godina, ali da problem ne rješavaju samo zabranama jer time neće postići ništa. Dijete će romobil možda posuditi od prijatelja i stradati. Puno je važnije s djecom razgovarati i objasniti im zašto je to opasno.
3. Kao dugogodišnji policijski djelatnik i voditelj udruge Sigurnost u prometu, ustrajno naglašavate da represija i kazne nisu jedino rješenje. Gdje vidite najveći prostor za napredak kada je riječ o preventivnim mjerama?
Moja misao vodilja je da prevencija nema granica. Mišljenja sam da svi koji se bavimo prevencijom i kojima je interes smanjenje smrtnosti na našim cestama moramo uistinu učiniti sve što je u našoj moći, do krajnjih granica. Ako se tragedija dogodi, a mi smo učinili sve što smo mogli, znat ćemo da smo dali sve od sebe. U protivnom, to bi nas trebalo gristi i mučiti. Mene osobno muči kada se u prometu izgubi ljudski život, jer je i jedan izgubljeni život previše. Mišljenja sam da moramo dati naglasak na sustavnu prevenciju od najranije dobi, počevši od najmlađih. Ne smijemo biti posljedično društvo koje reagira tek kada se tragedija dogodi, tada je kasno. Pritom ne mislim samo na promet, nego na sve vrste prevencije, svih vrsta prekršaja i kaznenih djela. Ali to možemo postići samo zajedno, kao cijelo društvo. Najbolji primjer je situacija u kojoj dijete sa sedam godina, kao prvašić, prođe edukaciju o prometu, a sljedeći ozbiljniji kontakt s prometnom edukacijom ima tek u autoškoli, deset godina kasnije. Ta rupa od deset godina jednostavno je nedopustiva.
4. Možete li se osvrnuti na problematiku mladih motociklista na dubrovačkom području?
Mladi ljudi su željni dokazivanja i često ne promatraju motocikl samo kao sredstvo prijevoza od točke A do točke B. Motocikl im nerijetko predstavlja slobodu, adrenalin, dokazivanje pred društvom, a ponekad i način na koji žele pokazati svoje sposobnosti. Problem nastaje kada se mladost, neiskustvo i želja za dokazivanjem spoje s neprilagođenom brzinom, nepoštivanjem prometnih pravila ili, što je posebno opasno, alkoholom. Kada tome dodate samo kapljicu alkohola, vrlo brzo možete dobiti vijest u crnoj kronici vaših medija. Posebno je opasno to što motociklist u prometu nema nikakvu zaštitu kao vozač automobila. Kod njega je tijelo praktički prva prepreka između njega i ceste. Jedna pogrešna procjena, jedan trenutak nepažnje ili neprilagođena brzina mogu promijeniti cijeli život. Zato mladima uvijek govorim, motocikl nije igračka i cesta nije mjesto za dokazivanje. Ako želite pokazati koliko možete, pokažite to tako da se kući vratite živi i zdravi. Roditeljima također poručujem da razgovaraju sa svojom djecom i da ne podcjenjuju opasnosti. Nije dovoljno samo kupiti motocikl i reći djetetu da bude oprezno. Moramo s njima razgovarati o odgovornosti, posljedicama i tome da iza svakog motocikla sjedi nečiji sin, kći, brat, sestra ili roditelj.
5. Dobitnik ste brojnih nagrada, uključujući i priznanja za promicanje prava djeteta. Koliko je izazovno kontinuirano raditi s najmlađima i usađivati im prometnu kulturu od malih nogu?
Rad s najmlađima je istodobno najljepši, ali i najodgovorniji dio ovog posla. Djeca su iskrena, otvorena i upijaju ono što im govorite, ali još važnije upijaju ono što vide od odraslih. Zato djecu ne možemo učiti prometnoj kulturi samo riječima, moramo im biti primjer. Ako djetetu govorimo da treba vezati sigurnosni pojas, a ono vidi roditelja kako se vozi bez pojasa, onda smo izgubili bitku prije nego što smo je i počeli. Posebno mi je važno da edukacija djece ne bude samo klasično predavanje u kojem im netko govori što smiju, a što ne smiju. Djeca moraju sudjelovati, pitati, razgovarati, kroz igru učiti i razumjeti zašto je neko pravilo važno. Ali isto tako, ono će jednog dana postati vozač, roditelj i osoba koja će odgajati svoju djecu. Zato ulaganje u djecu nije samo ulaganje u njihovu današnju sigurnost, nego i u prometnu kulturu budućih generacija. Naravno da je izazovno, nekada se pitate dopire li sve što govorite do njih, ali onda nakon nekoliko godina sretnete dijete koje vam kaže sjećam vas se, vi ste nam pričali o prometu i shvatite da ništa od toga nije bilo uzalud. To je najveća nagrada za sve nas koji radimo prevenciju.
6. Najavili ste i izlazak slikovnice „Crvenkapica iz Karmena“. Možete li nam otkriti nešto više o tom projektu, kako ste došli na ideju i na koji način slikovnica spaja tradiciju Grada s prometnom edukacijom?
Moram priznati da sam malo razočaran time što dosta naših sugrađana ne zna ili nije upoznato s činjenicom da Crvenkapica već više od pola godine živi u našem Gradu, u Karmenu. Naime, došla je u naš Grad jer i ona kreće u prvi razred osnovne škole i posebno mi je drago što je od cijelog svijeta izabrala upravo naš Grad. Ne bih previše otkrivao jer će naši sugrađani sa svojim mališanima 16. listopada 2026. godine moći osobno upoznati Crvenkapicu, popričati s njom i fotografirati se. Više o svemu tome otkrit ćemo u narednom razdoblju, da sada ne otkrivamo baš sve.
7. S obzirom na početak školske godine, koji je Vaš ključni savjet roditeljima prvašića, ali i onih malo starijih školaraca koji se samostalno uključuju u promet?
Dragi roditelji, vani je praktički još ljeto, iskoristite lijepo vrijeme za vikend i prošetajte sa svojim mališanom od doma do škole i obrnuto. Ukažite im vlastitim primjerom na sve one opasnosti koje ih čekaju na putu do škole i natrag. Naši prvašići su još zaigrani, stoga dragi vozači pripazite na njih. Ne zaboravite da su u zonama škola posebna prometna pravila i ograničenja brzine te nemojte nepropisno parkirati vozila u blizini škola jer su djeca mala i često se ne vide između parkiranih vozila. Isto tako, sve više naših roditelja nepropisno prevozi djecu na putu do škole pa valja ponoviti koliko je važno djecu prevoziti na propisan i siguran način, uz korištenje odgovarajuće autosjedalice, postolja i sigurnosnog pojasa, ovisno o dobi i visini djeteta. Često vidimo nešto što je iznimno opasno, a to je da se jako mala djeca prevoze na motociklu, a to je uistinu opasno i zabranjeno. Dijete na motocikl može tek kada ispuni zakonom propisane uvjete, a to je 12 godina. Roditeljima bih poručio još nešto, nemojte misliti da vaše dijete zna sve samo zato što je već nekoliko puta samo prošlo istim putem. Promet se mijenja iz minute u minutu, učimo ih oprezu svaki dan i prije svega im budimo primjer.
8. Na društvenim mrežama iznimno ste aktivni i često dijelite priče o „malim, običnim ljudima“ te emotivne posvete sugrađanima. Koliko Vam ta izravna komunikacija s Dubrovčanima pomaže u svakodnevnom policijskom radu?
Znate zašto dijelim te priče, zato što često čujem da je neka teta u kuhinji u školi, teta u vrtiću, prodavačica u trgovini, poštar, pometač ulice ili učiteljica koja je odgojila generacije djece pošla u mirovinu, a da za njih gotovo nitko nije čuo, ne zna za njih ili im barem jednom nije rekao veliko „HVALA“. Iz tog razloga pišem o malim ljudima, nevidljivim kotačićima društva bez kojih bi sve stalo. Ta izravna komunikacija i to pisanje meni najviše znače kada kasnije susretnem te ljude u prolazu, nakon što svi čuju za njih i kada vidim u njihovim očima koliko im to znači. Ne trebaju mi ništa reći, to se jednostavno osjeti u pogledu.
9. Ostvarili ste dugogodišnju želju i uspješno završili diplomski studij Medija i odnosa s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku. Primjenjujete li stečeno znanje u javnima akcijama i preventivnim kampanjama?
Smatram sebe društvenjakom i otvorenom osobom koja voli puno komunicirati s ljudima oko sebe i uistinu mi je bila velika želja završiti navedeni studij u svom Gradu. Danas mi to puno znači i stečeno znanje mi itekako pomaže s obzirom na to da se sve što radim svodi na stalnu komunikaciju, bilo s našim građanima, bilo s predstavnicima medija. Mediji i društvene mreže danas imaju veliku ulogu u preventivnim aktivnostima, naime ako želimo doprijeti do ljudi, nije dovoljno imati dobru poruku, moramo znati kako je prenijeti i kako doći do onih kojima je namijenjena.
10. Pokrenuli ste i prepoznatljivo priznanje „Imperijal“. Što za Vas osobno znači ta inicijativa i kakve poruke njome želite poslati javnosti?
Imperial je, nakon moje obitelji, moj najveći životni uspjeh i moja ljubav. Naime, u Domovinskom ratu izgubljena su 402 mlada dječja života. Neka od te djece htjela su biti poznati sportaši, liječnici, tenisači, policajci, vatrogasci… Imali su snove, imali su pravo na budućnost, a sve im je to naprasno oduzeto. Imperial je jedino takvo priznanje u Lijepoj Našoj koje se dodjeljuje svake godine 20. studenoga, na Svjetski dan djece. Ove se godine dodjeljuje šestu godinu zaredom i posebno mi je drago što je pokrenuto upravo u našem Gradu. Dobili smo i institucionalnu potporu Grada Dubrovnika, Županije, predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske. Sam naziv ima duboku poruku, svi znamo što je tvrđava Imperial značila za sve nas u Domovinskom ratu simbol stradanja, otpora, ali na kraju i jedne veličanstvene pobjede, zajedništva i ljubavi. Često govorimo o spomenicima koji se obilaze jednom godišnje, ali Imperial je „živi spomenik“. Djeca koja dobivaju priznanja dolaze u naš Grad iz cijele Hrvatske. Imali smo dobitnike iz Vukovara, Vinkovaca, Čakovca, Rijeke, Siska, Dalmatinske zagore… Zaokružili smo cijelu Hrvatsku. A zašto je „živi spomenik“? Zato što se ta djeca vraćaju u svoje sredine i pričaju svojim vršnjacima, prijateljima, susjedima i roditeljima što je Imperial i zašto se dobiva. Kroz to se uči o stradaloj djeci, da ih nikada ne zaboravimo, ali i o Domovinskom ratu. Istodobno se govori o tome zašto se priznanje dobiva, za dobra djela, sudjelovanje u projektima škole i zajednice. Time se potiče drugu djecu da i oni budu dobri, da promiču ugled svoje zajednice i škole, kako bi i oni jednog dana dobili priznanje. Na taj način stradala djeca žive upravo kroz dobitnike priznanja.
12. Posebno je vidljiv Vaš angažman za starije sugrađane u zajednici. Često upozoravate na njihovu ranjivost, ne samo u prometu, već i općenito u društvu. Kako Grad može postati empatičniji i sigurniji za našu treću životnu dob?
Grad čini uistinu puno za osobe starije životne dobi, pritom mislim na materijalnu pomoć i izgradnju domova za starije. Ono što smatram da moramo dodatno pružiti našim sugrađanima starije životne dobi, pogotovo onima koji nisu u domovima za umirovljenike, nego žive sami u vlastitom kućanstvu, jest malo više sadržaja i prostora za njih. Mislim na izgradnju dnevnih boravaka gdje bi oni mogli provoditi vrijeme, zabavljati se i družiti sa svojim vršnjacima tijekom cijelog dana, a potom se vratiti svojim kućama. Tu moram pohvaliti Klub 65+ u Hladnici, s kojim imam dobru suradnju, svima poseban pozdrav, posebno teti Luciji Šalja i njihovoj voditeljici Ivi. Mislim da je upravo takvo druženje jako važno. Čovjeku nije potrebna samo materijalna sigurnost, potrebni su mu društvo, razgovor, osjećaj da pripada zajednici i da ga se netko sjeti.
13. Za kraj, rad s ljudima i prometna preventiva traže golemu energiju. Što Vas, nakon svih ovih godina rada na terenu, i dalje najviše motivira i drži pozitivnim?
Drži me ispunjenje vizije „0“ stradalih na našim cestama, nula izgubljenih života na našim cestama. Mislim da, ako se dovoljno svi potrudimo kao društvo, možemo tome težiti. Jer nema gore slike nego ujutro u pet sati poći do majke na Petrovo Selo, pokucati joj na kućna vrata, a ona je izgubila sina jedinca, a prije njega supruga i reći joj „Vaš sin je poginuo“, to je nezamisliva bol. Samo o ovome moramo svi misliti kada govorimo o stradalima u prometnim nesrećama, a ne ih gledati samo kao broj. Iza svakog broja je čovjek, obitelj, majka, otac, brat, sestra, supruga, suprug, djeca i cijeli jedan život. Dok god imam podršku svoje obitelji u ovome što radim, to me drži pozitivnim i motivira. Ali najviše me motivira pomisao da možda jedan razgovor, jedna edukacija, jedan apel ili jedna preventivna akcija mogu nekome spasiti život. Ako zbog svega što radimo barem jedna obitelj jednog dana ne doživi ono najgore, onda je sav naš trud imao smisla.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
