TU OKO NAS Ljudi na Banovini trebaju našu pomoć!
U stručnoj literaturi možemo pročitati da je potres iznenadna i kratkotrajna vibracija tla uzrokovana urušavanjem stijena, tektonskim poremećajima čija snaga ovisi o puno čimbenika. Na Zemlji se godišnje zabilježi više od milijun podrhtavanja tla koja ljudi najčešće i ne primijete, ali samo njih 20 do 30 uzrokuje i ljudske žrtve. Eto jedan od tih je pogodio i područje naše Banovine, čiji stanovnici jedino što priželjkuju je povratak na staro. Kad će se to dogoditi teško je i prognozirati, jer vrata trgovinama su zatvorena, ne rade ni uslužne djelatnosti a ispred vrata Centra za socijalnu skrb su sve veći redovi.
Svakodnevno svjedočimo ljudskim patnjama, nespremnosti, uznemironosti i svemu onom i što ovakve pojave sa sobom nose, što kod svih nas stvara posebno loš osjećaj. S druge strane svjedočimo i iskazanoj brizi i spremnosti za pomaganjem ljudi iz svih krajeva naše Domovine. I koliko god je teško ovih dana biti stanovnik područja pogođenog potresa toliko je lijepo biti dio zajednice koja u tim teškm trenucima na ovakav način brine o svojim prijateljima, kolegama, poznanicima, sugrađanima... i bez obzira što netko govorio, svjedočimo jednoj nepresušnoj rijeci dobrote, rijeci koja nosi emocije i donosi život ovim ljudima. Došli smo u tu situaciju da nas se moli da ne šaljemo pomoć jer su svi raspoloživi prostori zauzeti, što istinski raduje. Lijepo je biti dio ljudi koji su pohitali i iz najudaljenijih krajeva da bi pomogli ljudima koje nisu nikad susreli, koje ne poznaju, o kojima ništa ne znaju osim da su to ljudi kojima je pomoć potrebna. Moramo biti sretni da živimo među takvim ljudima i ma koliko god se ljutili jedni na druge u svakodnevnim nekakvim nesuglasjima postali smo jedinstveni, postali smo dio te nepresušne rijeke koja teče i teče i čije korito neće presušiti.
Ono što je mene posebno dojmilo je i činjenica da ti ljudi malo traže a puno cijene. Podsjetilo me to na neka davna vremena kad smo skromno živjeli, imali malo toga ali bili sretni i osjećali se bogato. Podjsetio me na to i moj kolega umirovljenik iz Banovine koji kad sam ga zazvala i pitala kako možemo pomoći je jednostavno rekao pa imamo sve što nam je nužno. Ti ljudi su strpljivi, ti ljudi su zadovoljni sa nužnim, ti ljudi su sretni da ih se sjetimo, ti ljudi su jednostavno ljudi kakvi bismo trebali biti.
Raduje pročitati da se pomaže stradalom području a da je fokus stvaljen na obitelji sa više djece, jer djeca najviše trebaju pomoć, Njihovi roditelji su u tom kratkom trenu isgubili doslovno sve i zato i raduje da smo pokazali da smo najveći baš onda kad je najpotrebnije
Zalosti da ima onih koji koriste ovu situaciju i smišljaju načine kako bi se okristili na nevolji drugih, koristeći situaciju u kojoj su se ti ljudi našli i u kojoj se ne mogu tako brzo snaći. Na takve treba javno ukazivati, a još više treba ukazivati da postoje ljudi koji su prekrivali razrušene krovove, ljudi koji su po hladnoci kuhali, vozili, prikupljali, organizirali.... jer oni zaslužuju naše poštovanje i zahvalnost.
I za kraj, ljudi na Banovini trebaju naše razumijevanje i našu pomoć. Pomozimo onoliko i onako kako to možemo!
