NOVA KOLUMNA Olga Muratti: Život s Coronom
Piše: Olga Muratti
Razmišljajući što napisati nisam uopće trebala puno dvojiti. Proteklih dana moj život je bio usmjeren samo na razmišljanje kako prebroditi Coronu, kako ne ugroziti moju obitelj, prijatelje, susjede, kako znati sto je ono što mi se događa tek normalan simptom, kad i kako reagirati kad stanje krene onako kako ne očekujemo, kako, kako .....
Bila su to pitanja na koja i nisam mogla dobiti odgovor, a kad bi ga naslutila bila sam sumnjičava, baš kao sto sam bila sumnjičava kad sam dobila nalaz da sam COVID pozitivna.
Šok, nevjerica, strah zbog nedavne situacije u mojoj obitelji ispunjavali su, ne samo dane, nego i noci što je bilo posebno teško i s čim nitko od nas nije naučio živjeti.
Moji problemi su započeli nekim kašljanjem , nekom malom febrom tek nešto iznad 37 a kasnije do 38 i rekla bih ništa posebno, odnosno „već viđeno“. Međutim pozitivan test me natjerao na drugacije razmišljanje, ozbiljnost i prihvaćanje situacije. Odmah sam pokušala sve to kontrolirati, uključiti razum i zatomiti emocije ali panika i strah su postali sastavni dio svakog mog udisaja, svake linije febre, svakog kašljucanja, svake obavijesti o novim žrtvama..... . Biti bolestan i biti sam, imati poteškoće sa disanjem a zaključan u stanu, izgubiti apetiti onda kad vam je hrana jedini lijek, bila su stanja u kojima se nisam snalazila.
Kako su dani prolazili osjećala sam se sve lošije, jadnije, nemoćnije, izbezumljena od straha a istovremeno odlučna da ću s tim što je moguće manje opterećivati obitelj, ali... oni su to osjetili, znali su, malo su govorili ali baš time su mi puno toga rekli.
Ključanica na mojim vratima je postala moj špaher, moja butiga, spenza....a teže od toga je bilo prihvatiti da se kontakt sa svijetom sveo na tu ključanicu na vratima i mahanje s balkona . Nakon toga čekanje do sutra u svoja četiri zida sa puno problema, puno nejasnoća, puno iščekivanja, puno strahovanja sto će biti sutra.....
Kad sad promislim na te dane poželim da ih zaboravim, poželim izvući nešto pozitivno ali jednostavno nemam što. Sve je bilo suviše bolno i teško da jedino što želim je podijeliti to sa svima vama kako bih bar nekomu, tko se nađe u ovakvoj situaciji, pomogla. Ipak postaje lakše kad znate da se to ne događa samo vama pa prisilite sebe da ti dani, koji su inače beskrajno dugi i beskrajno neizvjesni, izgledaju bar malo kraći i podnošljiviji.
I nakon svega ovoga neki „pametnjakovići“ pišu da je Corona izmišljotina i da oni ne znaju nikoga sa posljedicama, da su to isprazne priče.... Radi takvih neodgovornih među nama smogla sam snage i napisala svoje iskustvo. Smatram to svojim dugom prema svima onima koji danas nisu među nama radi Corone, ali i dugom prema svima onima koji su provodili neprospavane noći bojeći se da će im baš kad zaspu nastati problemi sa disanjem i.......
Dragi prijatelji, Corona je opasan virus i zahtijeva ozbiljnost svakog od nas. Moramo biti odgovorni radi zaštite vlastitog zdravlja ali i radi zaštite svojih obitelji, prijatelja, suradnika jednom riječju o našoj odgovornosti ovise nečiji životi i to ne smijemo nikad zaboraviti.
I znajte niste sami, ima nas puno koji smo to prošli i koji smo spremni biti uz vas onda kad vam to bude najpotrebnije. Meni su mnogi pomogli svojim pozivima, svojim porukama, svojom iskazanom brigom za moje zdravlje i imam potrebu i ja biti od pomoći nekomu od vas, jer pomaganje i razumijevanje je obveza svakog od nas i samo tako ćemo pobijediti i ono što izgleda nepovjedivo.
I baš zato, veliko hvala svom medicinskom osoblju počev od liječnika obiteljske medicine, infektologa, epidemiologa, medicinskih sestara....jer bez njihove podrške i stručne pomoći sve bi bilo puno drugačije.
