Na današnji dan, 18. srpnja 1358. godine, Veliko vijeće prihvatilo je Višegradski ugovor, jedan je od najvažnijih dokumenata dubrovačke povijesti, kojim Dubrovnik stječe autonomiju, pod nominalnom vlašću ugarskih kraljeva.
Višegradski ugovor hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca Dubrovniku (dubrovačkoj komuni), izdan u Višegradu, 27. svibnja 1358. godine, jedan je od najvažnijih dokumenata dubrovačke povijesti. Zadarskim mirom 18. veljače 1358. Ludovik I. prisilio je Mletačku Republiku na odricanje posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od Kvarnera do Drača. Tako je Dubrovnik postao dijelom ugarskog kraljevstva i po prvi put ušao u političku zajednicu s hrvatskim zemljama. Višegradskim ugovorom određen je odnos između Dubrovnika i ugarskog kraljevstva. Kralj Ludovik je Dubrovniku dao zaštitu i povlašteni položaj među dalmatinskim gradovima i time gradu omogućio samostalan razvitak. Dubrovnik se obvezao primiti sve one obveze koje je do tada imao prema Mlečanima. Dubrovački poslanici, ipak, pridržali su pravo da sporazum potvrdi i dubrovačka vlada, što je Veliko vijeće i učinilo, prihvativši kraljevu ispravu na današnji dan, 18. srpnja, te 1358. godine. Nakon toga, Dubrovčani su sastavili ispravu koja će se odaslati kralju, i ona je odobrena na istoj toj sjednici, ali nije sačuvana. Odnosi, utvrđeni Višegradskim ugovorom, bili su veliki korak prema potpunoj samostalnosti Dubrovnika. Od 1358. godine Dubrovnik je u stvari postao posve autonoman, pod nominalnom vlašću ugarskih kraljeva. Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, dubrovačka se komuna od polovice XIV. st. počinje nazivati Republikom (Respublica Ragusina).
Izvor: Gradoplov, Radio Dubrovnik
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
