Predstava 'Kuća je velika, ne može se ona nosit' istražuje složen odnos između sjećanja i zaborava. Autorice Dorotea Šušak i Romano Nikolić kroz ovu emotivnu priču prikazuju fragilnost ljudskih sjećanja i njihovu povezanost s identitetom.
Kazališna predstava Kuća je velika, ne može se ona nosit autora Dorotee Šušak i Romana Nikolića, u režiji Romana Nikolića, nastala je u produkciji Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Poetski naslov u svojoj esenciji otkriva izvedbeni odnos spram emocionalnog zavežljaja koji u sebi nosi i skriva memoriju, sjećanja, obrise naših povijesti i djetinjstva u Gradu, ali i uopće.
Zaborav i demencija čovjeku su neotuđive pojave čije posljedice s razlogom zaokupljaju kako pojedinca, tako i obitelji, ali i cijela društva. Zaborav je dio ljudske fiziologije, patofiziologije, psihologije, naravi, ali i odluke. Zaborav gotovo da omogućuje pamćenje, baš kao što i tuga omogućuje sreću, samim time što supostoji kao njezin antonim koji je omeđuje.
Naša su sjećanja fragilna. Ponekad ih nesvjesno dopisujemo ili korigiramo te iskrivljeno pamtimo. Ponekad ih potiskujemo i time se čuvamo. Ponekad ih naprosto zaboravljamo kao prirodan proces starenja, a nerijetko sjećanja iščeznu u stanjima neuroloških, ali i nekih drugih oboljenja, kad se naš memorijski korpus posve dekonstruira sve do mjere onemogućavanja dnevnog funkcioniranja. U tim trenutcima nudi nam se spoznaja: čovjek jest svoje sjećanje. Bez njega i naš identitet gubi obrise.
Dubrovnik u ovom komadu nije tek izvedbena kulisa ili fakt konteksta, već živi organizam i suputnik sjećanja, pamćenja, ali i zaborava. Kroz njegove se transgeneracijske simbole – večernji ples u Excelsioru, gradski tramvaj, zvuk zvonika Mara i Bara, žubor vode i glas čiopa – konstruiraju slike svakodnevice koje su u međuvremenu transformirane pod pritiskom turističke eksploatacije.
Konstrukcija, rekonstrukcija i dekonstrukcija identitetskih simbola, njihovo zaboravljanje i ponovno uspostavljanje, jedna su od tema ove predstave. Grad, upravo kao i čovjek, nosi svoje brazde i ožiljke, šupljine i pukotine u kojima se skrivaju i istina i rana i obraz i laž.
Poetski i estetski obrisi ove predstave donose dramaturški vispren, postdramski pogled na autentičnost izvođača i autora kao nositelja neotuđive individualnosti i osobne povijesti koja se izvedbeno nadograđuje, umjesto da tek supstituira ili transkribira sadašnjost.
Kuća je velika, ne može se ona nosit predstava je o jednoj ženi čija sjećanja blijede zbog demencije. O jednom sinu koji brine i preko ruba izdržljivosti. O jednoj snahi koja ostaje. O jednoj prijateljici koja se oprašta. O obitelji koja svjedoči ljubav, čak i onda kada je bolnost njezina najistaknutija dimenzija.
NAGRADE I NOMINACIJE:
Na 36. Marulićevim danima predstava je osvojila četiri Marula: za najbolju predstavu u cjelini, za dramaturgiju (Dorotea Šušak i Romano Nikolić), za umjetničko ostvarenje / scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin) i za glumačko ostvarenje Mirej Stanić (uloga Majke).
Nominacije za Zlatni studio: Kuća je velika ne može se ona nosit za najbolju predstavu u cjelini i Mirej Stanić za ulogu „Majke“ u istoj predstavi.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
