OŽIVLJENE GRADSKE KRONIKE O počecima javnog prijevoza u Dubrovniku
Svaki putnik koji bi tijekom prve polovice 19. Stoljeća sišao s lađe ili parobroda te se našao u Gružu do Grada je mogao doći na samo jedan način - pješice. Nekoliko privilegiranih pripadnika dubrovačke vlastele ili figura iz političkog života grada moglo si je priuštiti da ih se nosiljkom preveze s jednog mjesta na drugo, ali nosiljke kao način prijevoza gube značaj oko 1850., dok do 1870. potpuno izlaze iz mode. Radi loših kopnenih veza putovanje među gradovima odvijalo se tzv. 'diliđencama', koje su po slabo održavanim i kontroliranim putevima predstavljale neučinkovit, spor, te pomalo i opasan način prijevoza. Prvi oblik javnog gradskog prijevoza u obliku omnibusa u Dubrovniku se pojavio na samom kraju 19. Stoljeća, kada 'Crvena Hrvatska' u svom broju nadnevka 6. svibnja 1899. piše: “Omnibus. Počam od 3. ov. mj. Uvedena je sveza izmegju Gruža i Grada redovitim omnibusom, koji s Pila polazi svako po' sata, te za 10 novčića dovodi u Gruž. Vojnici i djeca plaćaju 5. novč.”
Prije pojave omnibusa od 1850ih uvode se kočije, koje su imale polazne stanice na Pilama i u Gruškoj luci. Pojavom željeznice 1901. godine potreba za omnibusima snažno raste, jer je nova željeznička veza osim robe dovozila i velik broj ljudi iz Hercegovine i Primorja te ponekog stranca koji bi se zatekli taj čas u Dubrovniku. Iako je omnibusom bila osigurana stalna veza Gruža i grada dubrovčani nisu najbolje prihvatili novo prometalo, te osim neudobne vožnje između ostalog se u listu 'Dubrovnik' spominje podatak koji bi se mogao pripisati želji vlasnika omnibusa da se dodvore lokalnoj austrijskoj upravi, pošto “poduzeće omnibusa ima njemačke karte.”(Dubrovnik, br. 12 - 23.03.1902.).
.jpg)
Velik problem kod tadašnjih kočija i omnibusa bilo je neodržavanje. 'Crvena Hrvatska' navodi slučaj koji veoma dobro opisuje tadašnju razinu (ne)brige glede ispravnosti kočija - “Opet nezgoda s kočijom. Neki dan dva prijatelja loše sreće išli su iz Gruža u Grad s kočijom. Najednom kočija se nagne i jednom stranom tresne o tle te omalo da se obojica ne izvališe u kaljužu. Presenećeni iskočiše iz kočije i uvjeriše se – da je ispalo desno zadnje kolo... Bilo bi dobro da se na kočije malo više pažnje obrati, jer su slične nezgode učestale, pak može lako nasred puta ostati koja siromašna obitelj, kao što bi se bilo dogodilo i u ovom slučaju, da je bilo gore nesreće.” (Crvena Hrvatska, br. 33, 13.08.1902.).
Spletom svih navedenih okolnosti te vjerojatno posljedične gužve koja bi se stvarala u Gružu radi preuzimanja putnika s parobroda događala su se i kašnjenja i odstupanja od voznog reda: Missonovi omnibusi. Na Pilama, gdje se zastavljaju omnibusi, ima tabla, na kojoj piše da prvi polazak s Pila u Gruž od 1. Oktobra do svrhe Marta, počimlje u 7 i po ura ujutro i tako naprijed svako po ure do 8 ura uvečer. Ali to nije tako – Od podne npr. do 2 i po, pa čak i do 3 sata po podne nema nijednog mnibusa na Pilama, i dogadja se, da čeljad čeka i po pola ure i više dok dogje omnibus. Molimo stoga g. Missoni, da: ili digne tablu, ili vrši ono što je on sam na istu dao napisati. Nije pristojno varati čeljad...” (Prava Crvena Hrvatska, br. 2 - 25.03.1905.).
.jpg)
Do početka 1910ih gradska općina primijetila je i uhvatila se u koštac sa situacijom oko omnibusa, pa tako primjerice iz Redarstvenog pravilnika za općinu Dubrovačku iz 1913. cijelo poglavlje posvećeno upravo prometu kočijama i omnibusima. U njemu se osim propisivanja dužnosti kočijaša i konduktera te voznih tarifa za javne omnibuse navodi da “u svakom omnibusu stoji uvijek jedan cjenik; da će kočijaši biti dužni polaziti u vrijeme ustanovljeno, bez obzira da li je omnibus pun ili prazan, da su vlasnici omnibusa dužni mijenjati konje, tako, da se na njima ne ima nikada opaziti veliki trud ili da trpe tegotu te mnogi drugi... Između ostalog detaljno se propisuje oprema kočija koje bi bile u upotrebi na javnim cestama - Svaka kočija ima biti udešena i opskrbljena kako slijedi: sigurno i čvrsto sastavljena od zdrava gvožđa i drveta; dovoljno prostrana i pristojno urešena; sa dobrim kajišima i uzdama; sa dva obična, prilično velika fenjera, koji užižaće se istodobno sa gradskim fenjerima... Svaka kočija imala je i svoju posebnu registraciju – broj – kojega bi dodjeljivala sama općina te koji je u svakom trenutku morao biti istaknut na oba fenjera te s obje strane kočije ili omnibusa.
.jpg)
Bez obzira na stroge odredbe i kazne, problemi na omnibusima ostali su u manjoj ili većoj mjeri isti, a prva vožnja tramvaja 22. prosinca 1910. godine dodatno je zakomplicirala situaciju vlasnicima kočija i omnibusa. Kako se približavalo puštanje tramvaja u promet, kočijaši su se moguće toliko prepali da će ostati bez putnika da je već drugog dana od puštanja tramvaja u promet zabilježena i njegova prva nesreća. Prava Crvena Hrvatska izvještava: Atentat na električnu željeznicu. U petak na 23. ov. mj. neki zlikovci htjedoše počinit takav zločin, kakav čovjek jedva može pomisliti – u večer okolo 6 ura nabaciše gomilu kamenja na obje tračnice u istom pravcu u dužini od 1m poviše Gruškog polja. Iz Gruža su hodila put Grada prikopčana dva vagona, i kako udariše u kamenje, odskociše od pruge. Na sreću nijesu izletjeli vagoni ni se tko ozlijedio. Kazna goničina dolazit će zacijelo kao opomena svakom...” (Prava Crvena Hrvatska, br. 2 - 25.03.1905.).
Prva vožnja tramvaja 22. prosinca 1910. godine dodatno je zakomplicirala situaciju vlasnicima kočija i omnibusa. Kako se približavalo puštanje tramvaja u promet, kočijaši su se moguće toliko prepali da će ostati bez putnika da je već drugog dana od puštanja tramvaja u promet zabilježena i njegova prva nesreća. Prava Crvena Hrvatska izvještava: “Atentat na električnu željeznicu. U petak na 23. ov. mj. neki zlikovci htjedoše počiniti takav zločin, kakav čovjek jedva može pomisliti – u večer oko 6 ura nabaciše gomilu kamenja na obje tračnice u istom pravcu u dužini od 1m poviše Gruškog polja. Iz Gruža su hodila put Grada prikopčana dva vagona, i kako udariše u kamenje tako iskočiše iz tračnica. Velika je sreća što su iskočili s desne strane, prema brdu, jer da su s lijeve strane bila bi se izvršila zlikovačka nakana – strovalila bi se u Gruško polje...” (Prava Crvena Hrvatska, br. 306, 31.12.1910.).
Skoro odmah nakon prve, 27. prosinca, opet se kamenje našlo na pruzi, da bi ovaj drugi put vozač ipak uspio na vrijeme zaustaviti tramvaj. Ipak, s vremenom i dolaskom prvih automobila te kasnije i autobusa potreba za omnibusima i kočijama polako je slabjela, da bi do 1920-ih gotovo potpuno nestali. Time je okončana vladavina konja i drvenih kola na dubrovačkim ulicama, koji su ipak ostavili trag u gradskim kronikama i novijoj povijesti, kao prvi oblici javnog prijevoza u gradu.
Otvori
galeriju
3.jpg)
