U Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, 2. lipnja predstavljena je dvojezična knjiga „Mi, djeca Sarajeva – We, the children of Sarajevo“ književnice i novinarke Mensure Burridge
Knjiga donosi autentična svjedočanstva desetero djece i sedmero nastavnika te je prvo djelo koje nakon više od tri desetljeća sustavno obrađuje temu školstva tijekom opsade Sarajeva. Osim o nastavi u improviziranim učionicama, zbornik govori o radu ratne Dječje televizije, sportu i ljudima koji su djeci nastojali sačuvati osjećaj normalnosti.
Moderatorica večeri, knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Nikolina Njirić, naglasila je da ova knjiga nudi posve drugačiju perspektivu rata jer opsadu prikazuje kroz oči najmlađih. Prema njezinim riječima, živa svjedočanstva pričaju o prijateljstvu, o situacijama i snalažljivosti djece, zbog čega je ovo više od knjige o ratu – to je knjiga o tome kako čovjek zapravo uspije sačuvati ljudskost i nadu. Zbornik, uz svjedočanstva, oživljava i priču o ratnom dječjem programu koji su stvarali Slaviša Saša Mašić, Maja Anzulović i Mladen Jeličić-Troko, a u kojem su djecu, uz azbuku i abecedu, učili kako prepoznati opasne eksplozivne naprave poput „zvončića“ ili kako u trenucima gladi kuhati jestive trave.
Autorica Mensura Burridge priznala je da joj ranije nije padalo na pamet baviti se ovom temom, no osjetila je da je sazrijelo vrijeme da se ta svjedočanstva spase od zaborava. Knjigu je pisala u potpunoj izolaciji, proživljavajući sudbine sugovornika, danas odraslih ljudi, dok su u ratu bili u dobi od prvašića do studenata. Prisjetila se kako su ti razgovori bili iznimno emotivni i prožeti traumom. Ta je trauma, upozorava autorica, i dalje prisutna i o njoj se malo govori.
Posebno je fascinantan fenomen „punktovskih škola“. Nakon što su u travnju 1992. škole zatvorene, Civilna zaštita je u veljači 1993. uvela obvezno obrazovanje u sigurnim zonama. Nastava se organizirala u prostorima poput mesnica, atomskih skloništa ili stanova pregrađenih zavjesama, a razredi su brojali od 3 do 18 učenika. Kako se djeca ne bi izlagala snajperima na cestama, nastavnici su pješačili obilazeći po 10 do 20 lokacija dnevno. Školski sat je trajao pola sata i uvijek je počinjao pjesmom. Autorica je izdvojila anegdotu iz 1995. godine kada su učenici osmih razreda pjevali hit Tonyja Cetinskog „23. prosinac“. Budući da glazbenik iznimno voli Sarajevo, Burridge ga je nazvala i tražila autorizaciju, pa se ti stihovi danas nalaze u knjizi uz ratne dječje kompozicije profesora Slavka Olujića sa zagrebačke Muzičke akademije.
U razgovoru o knjizi autorica je napomenula kako je svjesno izbjegla politički kontekst i imenovanje agresora jer su joj u fokusu bile isključivo nevine žrtve. U tekstu se tek na nekoliko mjesta spominje da „neprijatelj puca“, a mlađim je generacijama poručila neka slobodno „zaguglaju“ tko je i zašto pucao na Sarajevo. Prisjetila se i potresnih riječi sarajevske knjižničarke Ljubice Bakavić koja je tijekom rata, došavši na odmor u Ljubuški, izjavila da u Sarajevu žive „promašeni ljudi“ – oni koje pukom srećom toga dana nije pogodio metak ili geler. Nitko u gradu nije znao hoće li dočekati podne, a da je itko mogao zamisliti da će opsada trajati 1425 dana (čime je nadmašen i Lenjingrad), svi bi pobjegli.
Unatoč teškoj tematici, Burridge naglašava kako je ovo izuzetno pozitivno djelo okrenuto budućnosti i snažnim mladim ljudima. Knjiga je naišla na golem odjek i priznanje u Hrvatskoj, znatno više nego u samoj BiH. Promovirana je na pet-šest lokacija u Zagrebu te u brojnim drugim hrvatskim gradovima. Posebno je ponosna na uspjeh u Šibeniku, gdje je knjiga odmah uvrštena u dopunsku srednjoškolsku lektiru. Veliko priznanje autorici je uputila i ugledna zagrebačka novinarka i spisateljica Davorka Vukov Colić, koja joj je nakon pročitane knjige poručila:
„Vaša knjiga treba imati mjesto u lektiri djece cijelog svijeta, baš onako kako ga ima Ana Frank.“
To je ujedno bila i skrivena namjera autorice koja se ne želi baviti politikom i krvolocima jer za to nema snage, ali ima pero kao svoje jedino oružje. Knjiga se trenutno prevodi na talijanski i slovenski jezik, a na jesen se očekuje i tursko–bosansko izdanje.
Predstavljanje u Dubrovniku završilo je razgovorom s publikom, a autorica je zaključila kako svoje priče ne može sama čitati jer odmah zaplače. Ipak, njezina je poruka jasna:
„Ovo nije knjiga koja upire prstom. Ona govori o veličini ljudskog bića, o sposobnosti da kroz ljubav transformira bol i patnju te nastavi živjeti. Zato uvijek kažem – ovo nije samo knjiga, ovo je lijek.“
_thumb.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
3.jpg)
