Razlika nominativa i vokativa važna je ne samo zbog formalnih razloga nego i zbog očuvanja vokativa te jasnoće i razumljivosti
Autori knjige Hrvatski u upotrebi – lekcije za bolje ovladavanje hrvatskim jezikom, Marko Alerić i Tamara Gazdić-Alerić napisali su tekst pod gornjim naslovom, za koji mislimo da može biti zanimljiv i našim čitateljima pa ga u cijelosti prenosimo.
"Muška imena koja u nominativu završavaju na nepalatalnisuglasnik u vokativu završavaju na -e (Petre, Ivane, Adame, Mladene).
Muška imena koja u nominativu završavaju na palatalnisuglasnik (č, ć, dž, đ, š, ž, lj, nj, j) u vokativu završavaju na –u (Jurju,Regoču,Blažu).
Muška imena koja u nominativu završavaju na –a, - ica (Ilija,Matija, Ivica, Jurica) imaju vokativ oblikom jednak nominativu.
Muška imena koja u nominativu završavaju nastavcima -o, -e(Anđelko, Karlo ,Franjo, Zlatko, Marko, Srećko, Željko//Julije, Hrvoje, Vergilije, Valerije) i muška imena koja završavaju na k, g ,h, c,(Patrik, Dag, Salih ,Franc) imaju vokativ oblikom jednak nominativu.
Razlika nominativa i vokativa važna je ne samo zbog formalnih razloga (pridržavanja norme standardnog jezika) nego i zbog očuvanja vokativa te jasnoće i razumljivosti. Pri izricanju vokativa često se griješi zbog izjednačavanja vokativa s nominativom, odnosno zbog nerazlikovanja tih dvaju padeža. Sve rečeno odnosi se i na prezimena muških osoba.
I strana muška imena kada se javljaju u standardnome jeziku, s obzirom na to kojim glasom završavaju, u vokativu dobivaju padežni nastavak kao i hrvatska muška imena, npr. John -Johne, Robert - Roberte".
K.T.
