BOG NE ŽELI DA ITKO PROPADNE Istina bez ljubavi može uništiti čovjeka
Starozavjetni čovjek je smatrao da se Bog raduje propasti grešnika i sreći pravednika. U Isusu iz Nazareta Bog je izmijenio ovaj pogled na sebe, objavivši nam da mu je stalo dosvih ljudi, posebno do oni koji su posljednji, najslabiji, onih koje nitko ne cijeni i koji u očima svijeta ništa ne vrijede. U njih spadaju i grešnici.
Nije lako prihvatiti ovaj Božji stav. Prije nekoliko dana jedno mlado društvo je imalo raspravu o tome je li Bog zlom kažnjava ljude. Jedni su držali da jest, drugi da nije. Ne želim ulaziti u ovu raspravu, ali bih im želio prenijeti poruku prvog današnjeg čitanja. To je poruka da Bogu kazna nikad nije cilj.Ako nam se ponekad i čini da je ono što nas pogađa njegova kazna, on nas ne želi kazniti nego spasiti. Ova poruka o Bogu za nas je zadaća. I mi se tako trebamo ponašati u odnosu na braću i sestre. Bog podsjeća proroka Ezekiela na tu odgovornost. To je i naša kršćanska odgovornost. Prorok je odgovoran jer je prorok. A „prorok“, piše na jednom mjestu papa Frano, „prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene, svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani.“ Mi smo odgovorni jer i mi smo, mi Crkva i mi kršćani, pozvani biti proroci u svom vremenu.
Ova se naša proročka odgovornost vrši prije svega načinom na koji živimo. O tom nam govori današnje drugo čitanje u kojemu sv. Pavao sve zapovijedi sažima u zapovijed ljubaviprema bližnjima kao sebi samima. Objašnjava da ljubav ne čini nikakvo zlo i da je ona stoga punina zakona i mjerilo svega. Tko se u ljubavi trudi oko dobra svojih bližnjih, on u skladu s mišlju sv. Augustina koji je govorio: „Ljubi i čini što hoćeš!“, vrši sve zapovijedi.
Ljubav je ono što nas mora nadahnjivati i u odnosu prema našoj grešnoj braći i sestrama. To je temeljna porukadanašnjeg evanđelja u kojemu Isus, nadahnut ljubavlju za svakog pojedinog člana, ali i zabrinut za dobro cijele zajednice, progovara o odnosima unutar kršćanske zajednice, Crkve. Matej je u ovu Isusovu besjedu uklopio parabolu o izgubljenoj ovci koju završava s veoma snažnom porukom o Bogu koji ne želi da itko propadne nego želi spasenje sviju: „Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.“ To je kontekst današnjeg evanđeoskog ulomka koji poruku o Bogu koji ne želi da itko propadne nastavlja porukom o potrebi traženja brata koji se izgubio, odnosno o našoj odgovornosti za brata koji je sagriješio, ali i za cijelu Crkvenu zajednicu.
Današnje evanđelje daje konkretne smjernice kako izvršiti tu svoju odgovornost predlažući nam tri, odnosno četiri koraka. Prvi je korak osobni razgovor s bratom koji je sagriješio, drugi razgovor s bratom u prisutnosti dvoje vjerodostojnih svjedoka. Ako ni to nije dalo rezultata slijedi treći korak, a on jeiznošenje problema crkvenoj zajednici koja, kao i Petar i dvanaestorica, ima ovlast svezivanja i odvezivanja ili otključavanja i zaključavanja, odnosno procjene što u pitanju vjere i morala pripada pologu vjere i tko po onom što govori i čini pripada ili ne pripada crkvenoj zajednici. Tek ako ni Crkvu ne želi poslušati slijedi četvrti korak ili isključenje iz crkvene zajednice. Cilj nije isključiti. Cilj je pronaći i ponovo vratiti, ali i sačuvati crkvenu zajednicu. Isus želi da se doista trudimo jedni od drugih. On želi i da izbjegnemo ogovaranjejedni drugih. Iako je ogovaranje, za razliku od klevete, govorenje istine i ono je neprihvatljivo i grešno. Često sepozivamo na istinu i istinom pokušavamo opravdati ono što činimo. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da za nas kršćane vrhovna norma s kojom se trebamo uvijek usklađivati nije istina, nego ljubav. Istina bez ljubavi je veoma opasna. Ona je prve ljude nagnala na grijeh. Ona i danas ljude tjera u grijeh. Zato je i sama grijeh. Istina bez ljubavi može razrušiti brakove, obeshrabriti svećenike, uništiti prijateljstva, izazvati svađu, mržnju, neopraštanje. Istina bez ljubavi može uništiti čovjeka. Ona ponekad znade i ubiti. Istina bez ljubavlju je u svojoj biti laž. Ne može se svima govoriti sve što je istina i što se zna. Osobito se ona ne smije reći onima koji se njom žele okoristiti da bi počinili zlo. Ali, istina u ljubavi, ne smijezaboraviti ni vrhovni cilj svih crkvenih zakona i propisa, a on je spasenje duša. I ne smije nikako izgubiti iz vida Crkvu, dobro svakog njezinog člana i njezino poslanje u povijesti spasenja. I zato je potrebno napraviti i onaj drugi, i onaj treći, a ponekad i onaj četvrti korak da bi se spasilo braću i sestre, iCrkvu, a u konačnici i samoga brata ili sestru. Crkva se, kao i svaka druga majka, ne smije olako odricati svojih sinova i kćeri. Osobito to ne bi smjela činiti zato što su joj svojim ponašanjem postali teret. Istovremeno ona ima i odgovornost da to ponekad učini da bi spasila druge, ali cjelinu Crkve. Čineći to uvijek treba voditi računa o tome da joj glavna pokretačka snaga bude ljubav kojoj nikad nije cilj isključiti iz crkvenog zajedništva nego u njega vratiti.
Posljednja rečenica današnjeg evanđeoskog ulomka ističe važnost zajedništva i snagu molitve u zajedništvu. Molitva je i ono od čega nikad ne smijemo odustati. Ona nas treba nastaviti povezivati i s onima s kojima dijelimo zajedništvo i s onima s kojima ga više ne dijelimo. Ona može omogućiti i ono što nam se čini gotovo nemogućim, a to je ponovno jedinstvosvih koji u Krista vjeru. Zato je važna molitva. I kad nam ništa drugo ne preostaje, preostaje nam molitva i možemo moliti. Zajedništvo u molitvi braće i sestara, ako smo crkveno irazdvojeni, Bog sigurno čuje. A molitva omekšava i ljudska srca.
