FELJTON 360: IZ POVIJESTI DUBROVAČKOG TURIZMA Gradska kafana u Dubrovniku (3)
Postoji dosta priča i anegdota o ovoj najpoznatijoj dubrovačkoj kafani. Nikola Šubić spominje ovu zanimljivu priču vezanu uz staru Općinsku kavanu i Roberta Odaka. Jedne jake zime oko 1910. godine nekoliko stalnih gostiju uporno je tražilo i nagovaralo Odaka da uvede u kavanu grijanje. On je napokon odlučio udovoljiti njihovim traženjima i dao je sagraditi lijepu keramičku peć. Međutim, nedugo nakon što je peć počela funkcionirati, skoro svi gosti su počeli negodovati i otvoreno protestirati kod vlasnika da su se izlazeći ugrijani iz kavane vani, na studeni zrak, prehladili. Roberto je jedno vrijeme podnosio, i to vrlo strpljivo, svakodnevne proteste, da bi jedne večeri, sit svega, pred punom kavanom održao kratak govor, u kojemu je obavijestio svoje cijenjene goste, da je odlučio srušiti peći. Tijekom noći je to i učinio, tako da je sutradan Općinska kavana osvanula bez peći, budući da se gosti, kratko rečeno, na nju nisu mogli priviknuti. Još dugo nakon toga u Dubrovniku se govorilo o tom događaju, najprije gradnji, a zatim rušenju keramičke peći.
Kada je nakon obnove i uređenja ponovno otvorena 1934. godine, Gradska kavana je u to doba bila jedna od najmodernijih i najelitnijih ugostiteljskih objekata u ondašnjoj Europi. O svjetskom duhu iz tog dubrovačkog vremena, a onda naravno i iz vremena Gradske kavane, govori i svjedoči na svoj način crni vratar koji se nalazio na ulazu u ovaj popularni i luksuzni objekt. Ondašnji lokalni list je pisao: "To je jedna suvremena, moderna i ukusna tekovina našeg Grada, čije je ime davno nju tražilo”. Zatim "Conte Ivo (veliki dubrovački književnik Ivo Vojnović, (op. N.Š.) bi da je živ rekao: Ajme meni, tako je ovo manjifiko”.
Kulturno - informativni list "Dubrava” u broju 5. od 9. ožujka 1934. godine, donosi zanimljiv tekst "Jedan sat u Gradskoj kafani” kojeg prenosimo u cijelosti.
JEDAN SAT U GRADSKOJ KAFANI
Ruke simpatičnog mladog crnca otvaraju vrata luksuznog automobila. Ulazi jedan povisok čovjek. To vam je gospar Kiko. Svak ga pozna. Izašao je sa jednom damom u krznu, svojom madamme Katy. Ova je kafana za mnoge radost, jer Vas čeka topla i svijetla, dajući Vam razonodu i lijepu promjenu. Dolje vidite maestra Vontickog,. Dirigira neku poznatu ariju. Cijelim svojim žarom, skladnim i temperamentnim muziciranjem, ljupkom fizionomijom, dovoljno elastičan maše svojim dirigentskim štapićem. Sve mu ide za rukom. Pod njegovom rukom sve ispada tipično reprezentativno.
U gornjem dijelu kafane sjedi ih nekolicina. Svi čitaju ili igraju. Konobari su u poslu. U donjem dijelu, pri velikim staklima, gdje je onako moderno garnirana slika cjelokupnog jednog folklora, stisnuo se je jedan mladi par. Ona griska zemljičku sa maslacem, a on je ushićen gleda. A tamo udaljini vide se silhuete Sherezade, Excelsiora,Viktorije, te Belvedera. čitav mozaik.
Pod taracom kafane lupa motor. Još jače se čuje lupa glibodera. Uz to kroz kafanu zastruje novi val Straussovih akorada. Za mnogim stolovima prati se to tihom kretnjom usana. Svak tu ariju pozna. Kasirica sa svojom ljupkom kapicom piše i nabada bonove. A tek su 5 sati. Dolazi po malo i mrak. Pijucka se i puši. Počinje po malo da se uvlači živa konverzacija, nonšalantnost, nepodvučenost dosjetke. Osobito ovo, kod onog lijevog ugla, gdje je uvijek živo.
G. Iveković traćkara okolo,hvatasvaki trenutakdazadovolji posjetitelje. Hans, najpopularniji dubrovački konobar, svojim brzim koracima hvata i smije se. Inkarnacija veselosti i kretnje.
Pauza je. Hoću da izađem. Ne daju mi ni da obučem kaput. Upravo gosparskižele da vas isprate, a nesamo prime. Gospar Kikojoš stoji naslonjen kraj one pregrade, što dijeli kafanu od pomoćnih prostorija. Madamme Katy se smije. Mali crnac figurira svojim odijelom, te otvara i zatvara vrata. Ulazi se i izlazi. Sijalice u većem broju oživljuju. Poslije pauze čujem Zajčeva "Zrinskog”, najefektnije akorde hrvatskog muzičkog stvaranja. Izlazim. Crnac mi otvara vrata. Vrata se nijesu za mnom zatvorila,jer su odmah za drugimostalaotvorena. Neka! - samo sa srećom!
