FELJTON 348: IZ POVIJESTI DUBROVAČKOG TURIZMA Liječenje mineralnom vodom u Mokošici - nova ponuda u sklopu unapređivanja zdravstvenog turizma krajem 19. st.
Nakon kratke bolesti ponovno se vraćam Glasu grada. Danas ćemo govoriti o ljekovitim vodama iz termalnih vrela koja su nepresušan izvor prirodnog bogatstva koja blagonaklono utječe na različita kožna oboljenja, zacjeljuje i njeguje kožu, a pomaže i kod brojnih reumatskih bolesti, postoperativnih procesa i posljedica ozljeda zglobova i kostiju.Najvjerojatnije će i meni trebati toplice za
Ljekovitost vode iz termalnih vrela bila je poznata još u antičko doba, , piše Ivo Perić, kad su, uz takva vrela, podizana i javna kupališta. U 19. stoljeću ponovno se ustanovljuju kupališta ne samo uz termalne, nego i uz mineralne izvore, kao i hoteli, koji su omogućavali ne samo smještaj i prehranu, već i razne oblike razonode. Bilo je i Dubrovčana, koji su u drugoj polovici tog stoljeća odlazili u poznate terme (npr. u Varaždinske toplice, u Karlovy Vary i dr.), tražeći lijeka svojoj bolesti i okrijepe svom tijelu. U to vrijeme, s obzirom na spoznaje o ljekovitosti vode iz termalnih i mineralnih izvora, skrenuo je na sebe pažnju i jedan mali mineralni izvor u Mokošici — na mjestu, koje se od davnina, po sumpornom i stoga neugodnom mirisu izvorske vode, zove Smrdećevo.
Uz taj izvor bila je sagrađena omanja kuća, u kojoj su od početka kolovoza 1892. nuđene ljekovite kupelji, zatad »samo« u »dvije kupaonice«. U oglasu, koji je informirao o tome, isticano je, da je vodu iz termalnog vrela u Mokošici analizirao glasoviti kemičar, dr Ludwig, koji je utvrdio da je ona »krepka i korisna za one koji pate reumatizmom«. Za ostale »pobliže obavijesti« zainteresirani su se mogli obratiti Jaku Bojanoviću u Mokošici.
O tom ljekovitom izvoru u Mokošici i ljekovitosti njegove vode pisao je 1895. i Jero Celio Čega, koji se tu uspješno liječio. Govoreći o vodi »Smrdeća« — »koja izvire u Mokošici u blizini mora« — on je saopćavao: »Prije nije nikome ni u oči upadala, jer joj je izvor tanka žica vode, ali nazad koju godinu bogatiji Riječani otvoriše joj vrutak, pak napraviše malu kućicu sa dvije kamenice, u kojim se voda grije do one topline koju se hoće imati. I doista neki su trpjeli bolestima trbuha, kostobolje (rheumatisma) ili atritide osjetiše blagotvorno njezino djelovanje. Bilo bi uharno da liječnici i kemičari analiziraju ovu vodu, da mogu domaći i strani bolesnici, koji trebaju terapeutičke kure, dolaziti na liječenje (...). Činjenica je, da mnogi građani, težaci i pomorci, koji su trpjeli na gornjim bolestima, okušali su ljeti kupelji vode Smrdeće. Pisac ovih redaka priznaje da je za više mjeseca ležao u postelji od nemile kostobolje tako da se poslije jedva mogao vući po putu pomoću dva štapa. Njeki prijatelji nagovoriše ga da učini nekoliko kupelji u Smrdećoj i to kao zadnje srestvo«. On ih je poslušao i »evo sad je bacio štape, pak se lijepo šeta ko da mu nije ništa ni bilo«. Na kraju tog članka J. Celio Čega je isticao: »U ovo doba pokusa i analiza zašto se ne bi mogla analizivati i ispitati ova voda u Rijeci? Zašto izmeđtolikih trošaka što se čine ne bi se moglo bacit koja stotina fiorina, pak raširit ono vrelo Smrdeće, slijedeć joj žicu i lijepo ga urediti?
Krajem 19. st. skrenuo je na sebe pažnju jedan mali mineralni izvor u Mokošici — na mjestu, koje se od davnina, po sumpornom i stoga neugodnom mirisu izvorske vode, zove Smrdećevo.
S izvora na području Šumeta grad Dubrovnik se još u vrijeme Dubrovačke Republike, napajao vodom za piće. Prvi dubrovački vodovod, projektirao je i izgradio Onofrio della Cava iz Napulja, u razdoblju od 1435. do 1442. godine.
Na području Rijeke dubrovačke nalazi se veći broj ljetnikovaca iz vremena Dubrovačke Republike. Najpoznatiji od njih - Ljetnikovac Sorkočević nalazi se u Komolcu, u sklopu marine.
