XIV. NEDJELJA KROZ GODINU Da bi bilo čudo mora biti čudno
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Ovo je jedna od rijetkih kolumni koje sam uspio napisati na trajektu s Lastova za Split, iako sam u više navrata pokušavao učiniti. Kada smo krenuli iz Ubla padala je veoma jaka kiša. Do Vele Luke je srećom prestala. No upravo to padanje kiše mi je dalo neku inspiraciju.
Ima nešto umjetničko u promatranju kiše koja pada po moru s broda u pokretu. Osim zvuka njenog padanja i pogleda na more koje kao da vrije dok po njemu pada kiša zanimljiv je i pogled u daljinu koji je veoma ograničen. Vidljivost na moru dok su jake padaline je veoma smanjena. I baš je ta usporedba nekako najprikladnija za ovu nedjelju pred nama. Naime, u nedjelju pred nama u Evanđelju po Marku čut ćemo Isusove riječi: »I čudio se njihovoj nevjeri.« Jer Isus prije toga je pokušao učiniti dobro svojim sumještanima, no njihova nevjera to nije dozvoljavala. Ograničili su čak i Isusa svojom nevjerom. Kada im je u subotu došao u njihovu sinagogu propovijedati Kraljevstvo Božje, oni Ga nisu slušali. Štoviše, oni su među sobom govorili o tome tko je Isus i odakle je Njegovo podrijetlo. Riječi koje je izgovarao nisu im bile bitno. Daleko im je bitnije bilo reći da oni njega znaju i odakle sada njemu pravo nešto ih učiti, on drvodjeljin sin. Riječi su bile nebitne. Sama pojava Isusa među njima izazvala je u njima neki revolt, odbijanje. Zato Isusu, prije nego li će reći ono o njihovoj nevjeri izgovara rečenicu: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.«
Otužno je to kada ti se pred nosom nudi spasenje, a ti ga odbijaš jer misliš da poznaješ onoga koji ti to spasenje donosi. Naše pretpostavke i predrasude često mogu čovjeka pokopati i prije negoli je progovorio. Tako je bilo i sa Isusom. Nigdje se ne spominje što je to Isus rekao u sinagogi te subote, samo se govori o tome što je narod o Njemu govorio.
A što bi samo Isus imao o njima reći. No, on šuti, samo se čudi njihovoj nevjeri. Možemo misliti kolika je to nevjera bila kada su i Boga uspjeli začuditi. Ta njihov nevjera plod je njihova dosadašnjeg života, ona nije došla najednom kad je Isus došao među njih. I mislim da bi Isus imao što reći o svakome od njih i o njihovim najskrovitijim tajnama. No, on ne progovara o tome, nego im pokušava navijestiti Kraljevstvo Božje. Ne odustaje tako olako. Pokušava i čuda učiniti, no kako reče, njihova nevjera Mu to nije omogućila. Međutim, svi mi pričamo o čudu i negdje pretpostavljamo da znamo što je to čudo. No, kad bi se sada zapitali što je to čudo, koji bi bio odgovor? Toma Akvinski, primjerice, unio je red u sve o čemu je pisao pa i u čuda. On je uočio da se ljudi čude prirodnim stvarima kad im ne poznaju uzrok – pa se tako astronom ne čudi pomrčini, a onaj koji astronomiju ne poznaje, čudi joj se veoma. Stoga su čuda one stvari koje Bog izveo izvan prirodnoga reda stvari; ona su čudesna u sebi, a ne samo zato što netko ne bi znao njihov uzrok. Čuda najnižega ranga su ona koja je Bog izveo koristeći prirodu, kao kad netko ozdravi naravnim slijedom stvari; čuda višega ranga ona su koja priroda može učiniti, ali ne toga stupnja, kao kad slijep progleda; a čuda najvišega ranga su ona kad Bog učini nešto što je prirodi nemoguće, kad se more razdvoji ili Sunce stane. Osim ovog Tominog razmišljanja imamo i neka jednostavnija razmišljanja koja bi se mogla svesti na definiciju da bi nešto bilo čudo, mora biti čudno. Ili bolje rečeno, mora biti izvan reda, izvanredno. Kada bismo gledali dječjim očima, nije li onda svaki novi dan koji svane jedno čudo. Nije li svaki naš udah jedno čudo, svaki naš otkucaj srca jedno čudo. A gdje su tek čuda poput čudesnog ozdravljenja po Božjoj intervenciji, a po zagovoru nekog sveca.
Kada bismo išli na Internet potražiti neka čuda, zasigurno bismo našli pusta ozdravljenja. No, nije li čudo da je medicina naših dana toliko uznapredovala da ono od čega se prije 50 i više godina umiralo, danas smatra manjom bolesti. Ako gledamo očima vjere, u mnogome ćemo pronaći čudo. Paulo Coelho reći će za čudo sljedeće: „to je ono što iznenada ispunjava naša srca Ljubavlju. Kada se to dogodi, osjećamo duboko poštovanje za milost koju nam je Bog udijelio. Stoga, Gospode, čudo naše svagdašnje daj nam danas. Čak i ako ga nismo u stanju primijetiti, jer izgleda da je naš um usredotočen na velika djela i osvajanja. Čak i ako smo previše zauzeti svojom svakodnevicom da bismo shvatili koliko je ono promijenilo naš put. Kada budemo sami i nesretni, neka nam oči budu otvorene za život koji nas okružuje: za cvijet koji pupa, za zvijezde koje se kreću po nebu, za dalek poj ptica ili glas djeteta u blizini. Pomozi nam da razumijemo da postoje izvjesne Stvari tako važne da ih je potrebno otkriti bez ičije pomoći. Kada dođe vrijeme za to, ne trebamo se osjećati nezaštićeno: Ti nas pratiš i spreman si se umiješati ako nam se noga opasno približi provaliji. Pomozi nam da nastavimo dalje usprkos potrebi da sve objasnimo i razumijemo“
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!