ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU Isuse, ako hoćeš možeš me ozdraviti od mojih muka
.jpg)
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Guba, bolest zbog koje su oboljeli morali obdržavati fizičku distancu od zdravih. Bolest zbog koje su oni koji su je imali, morali živjeti u izolaciji. Bolest zbog koje su oboljeli bili izopćeni iz društva, a hrana im je dostavljana onako iz daleka, bez direktnog kontakta s oboljelima. Da sam umjesto riječi „guba“ stavio riječ „korona“, ne bi bilo razlike, samo što mi svi danas moramo držati fizičku udaljenost od drugih. Oboljeli su u izolaciji, nemaju kontakta s drugim ljudima. Onaj tko im dostavlja hranu, stavi je ispred vrata, pozvoni i bježi glavom bez obzira. Oni koji su preboljeli koronu ipak imaju neku stigmu na sebi,nažalost, a poneki i strahuju od njih. Ne radi nečeg drugog, nego iz neznanja.
Nadolazeća nam, šesta nedjelja kroz godinu, posljednja je nedjelja prije korizme. U Markovom evanđeoskom ulomku riječ je o gubavcu koji dolazi pred Isusa i moli ga za ozdravljenje. U ovo vrijeme pandemije mislim da nam nikada nije bilo lakše shvatiti gubu i kako su se gubavci osjećali. Oni su bili odsječeni od ostatka svijeta, bili su izolirani, a ukoliko bi im se netko približavao morali su vikati: “Nečist, nečist!“ Ono što im je najteže padalo bila je ta izoliranost od svijeta, upravo ono što se nama događa u ovoj nesretnoj pandemiji, a što je bilo još izraženije prije. Vjerojatno je da je ta odvojenost, izolacija i nemogućnost susreta s drugim čovjekom ono što je najviše pogađalo gubavca iz evanđelja. Čovjek je potreban prisustva druge osobe. Ponekad i samo da sjedi pored nas i da nitko ništa ne govori ili da samo sasluša naše muke i probleme. Telefonski ili video poziv to može djelomično nadomjestiti, ali ne može u potpunosti zamijeniti. Svaki čovjek, pa i onaj za kojeg mislimo da je nedruželjubiv, potreban je drugog čovjeka.
Ta duhovna rana koja je tištala ovog neimenovanog gubavca ono je što ga je natjeralo da dođe pred Isusa i zamoli ga da ga ozdravi. Došavši pred Krista gubavac je kleknuo. Zauzeo je molitveni stav i izgovara riječi: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Ovdje previše riječi nije bilo potrebno. Ova molitva bila je vapijuća, on je vapio Isusu, ali ga ne uvjetuje. Ne govori mu da ako ga on ozdravi da će nešto učiniti. Ukoliko ga ozdravi da će biti bolji čovjek ili da će svake subote ići u sinagogu. Gubavac mu s djetinjom vjerom, prepun pouzdanja, dolazi i vapijemu da ga ozdravi.
I što Isus radi? Prihvaća njegov način govora i odgovara mu: „Hoću, budi čist!“ On prihvaća i njega i njegov način govora i njegove muke. Ne odbacuje ga, dapače, čak ga se i dotiče. Prema židovskom zakonu svaki onaj koji se dotakne gubavca i sam je nečist. No, Isus ne mari za to, jer ima jedno što mu je bitnije i od zakona i od svega, a to je čovjek! Radi čovjeka je došao na Zemlju. Radi čovjeka se utjelovio u krilo Majke Marije, radi čovjeka će podnijeti preslavnu muku.
Stavimo se nakratko u kožu ovog gubavca. Marko nam ne donosi njegovo ime. Tako da on može biti i Vlaho, Maro, Tonći, Anica, Iva ili bilo koje od naših imena. Zamislimo da godinama živimo u jednoj izolaciji, boli nas pritišću, ali još nas više duša boli jer nas brat čovjek odbacuje, ne prilazi nam, čak nas se i boji. U toj situaciji Bog nam je jedini prijatelj, onaj jedini pravi prijatelj. I čuli smo za tamo nekog Isusa za kojeg kažu da je Mesija, da je po Kafarnaumu ozdravljao ljude. I sada dolazi u naše mjesto. Naravno, nema nam, druge, idemo pred njega i reći ćemo mu što nas muči i molit ćemo ga da nas ozdravi.
Mi danas ne moramo poput ovog gubavca čekati i nadati se da će Isus doći u naše mjesto, naš grad, naše selo. On je tu! On je u svakom svetohraništu naših crkava. On je u svakom bratu čovjeku. On je u svakom potrebnom. A mi to nažalost ne iskorištavamo. Kad nam zagusti, pomolit ćemo se i reći: Isuse ako mi ovo uspije platiti ću ti tri mise. Čisto da se zna, misa se kao prvo uopće ne može platiti. Oni novci koji su dani za misu nagrada su za svećenika. Sve ljudsko bogatstvo ne može isplatiti vrijednost jedne svete mise. Mi se danas s Bogom cjenkamo u našoj potrebi, a kad nam je dobro, ni ne sjetimo ga se. Zato, trebamo se truditi. Poput gubavca i doći i kleknuti u crkvu i reći: „Isuse, ako hoćeš možeš me ozdraviti od mojih muka.“
Gubavac nakon ozdravljenja, iako mu je Isus rekao da šuti o svemu, odlazi i svima priča o onome što je vidio i doživio. Kažu da ono čega ti je puno srce o tome moraš govoriti, ne možeš prešutati. Kakve su naše priče? Tužne, sumorne, teške ili pak radosne, vesele, pune nade i vjere? Gubavac je ozdravio, njegovo srce je bilo prepuno radosti, a kakvo je tvoje srce, ima li njemu gorčine ili se negdje unutra ipak krije radost?
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
