PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA Bdijte da budete pripravni!
S prvom nedjeljom došašća počinje priprava za najradosniji kršćanski blagdan Božić. Palimo svake nedjelje po jednu svijeću na adventskom vijencu u našim crkvama, na trgovima i u našim obiteljima, čime na neki način odbrojavamo tjedne do tog radosnog blagdana. U zraku se pomalo počinje osjećati to ozračje iščekivanja, ali i mnogo čega drugog, pa je možda dobro ponovno promisliti o tome što bismo još mogli činiti da se pripravimo za Božić onako kako treba.
Donosimo dio razmišljanja vlč. Slavka Vranjkovića.
Sveti Ivan nas opominje: Pripravite put Gospodinu! Stoga bi nam tri stvari trebale biti osobito važne: ići na zornice, učiniti veliku ispovijed, te razvijati svijest da se u svakoj misi Isus spušta k nama, a mi ga dodirujemo, kao i on nas.
Došašće je iznimna prilika za kajanje, za zavjet i za borbu protiv ružnih riječi i psovke. Dobro se podsjetiti svetopisamskih misli da smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i vjerovati u nju. Jer, on nekad reče, a govori danas i nama: Idi pa i ti čini tako! Ili, Knjiga Otkrivenja… Na mnoge se odnosi ono pismo zajednici u Efezu: Ali imam protiv tebe: prvu si svoju ljubav ostavio. Spomeni se odakle si pao, obrati se i čini prva djela! Mi smo Božje ogledalo, stvoreni da se u nama ogleda Bog, pa, zato, kad je voda zamućena, teško se u njoj ogleda nebo. Potrebno nam je razbistriti vjeru djelima.
Gdje god bili, trudimo se nositi Boga u sebi, prema onim Isusovim riječima: Vaša svjetlost neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskoga. Kršćanstvu prijeti da postane tradicija koja ne obvezuje i to je jedan od njegovih temeljnih problema. Ljude “obvezuju” krštenje, sakramenti, sprovod, ali na način da je cijelo kršćanstvo u opasnosti da bude neodgovorno za vrijeme u kojem živi, jer sol postaje bljutava, svjetlo ugašeno, grad na gori nevidljiv od tame.
Valja nam se pitati jesmo li išli putem bez vjere, bez molitve, bez mise. Životni put nam se možda češće čini mučan, težak i dug, kao kakav krug, od rođenja do groba, bez vječnosti. Možda trošimo vrijeme i snage na neka nedokučiva pitanja, dok nam druga – dokučiva i važna – ostaju neuhvaćena. Npr. pitanje kako Bog izgleda? Jedna nas priča o tome poučava. Kaže tako kako su slijepci zaželjeli doznati tko je to slon. Neki je opipao surlu, drugi nogu, treći rebra, četvrti uši, a peti mu sjede na leđa. Na upit kakav je slon, prvi kaže: To je neko veliko crijevo koje se diže i spušta. Drugi: Nije, to je stup obrastao dlakom. Onaj što je opipao uho: To je kao list lopoča. Zadnji: Glupost pričate, to vam je planina koja se kreće… Poput njih, i mi smo slijepci. Što o Bogu znamo, osim ovo malo iskustva koje stječemo? A ipak puno nepotrebnog vremena trošimo na nedokučivo, dok nam ono važno promiče ispred nas.
Važno je stoga više vremena posvetiti vjeri, molitvi i čitanju. Kako bi bilo lijepo kada bismo redovito na poziv zvona molili “Anđeo Gospodnji”. I kada bismo shvatili da je nulta točka naše vjere u onom dijelu: I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama! I ove nas anegdote koje slijede opominju na (ne)ozbiljnost shvaćanja vjere… Vjeroučiteljica pita đake nakon razgovora o nebu: Tko želi ići u nebo Bogu? Svi dižu ruke osim jednog. Ti ne želiš? – Mama je rekla da nakon vjeronauku dođem kući... Prvopričesnik moli večernju molitvu, dobio je molitvenik, a kako je pospan kaže: Anđele čuvaru, ti nastavi. Tekst je na osmoj strani, spava mi se.
Biljeg naših vjernika može se označiti riječju junačina. Odnosno, puno riječi, ali malo čina. Pravi kršćanin mora biti čestit čovjek. Kad se netko zalaže za Boga mora se zalagati i biti pošten prema ljudima. Jer, ništa tako ne ruši vjeru nego nemoralnost vjernih. Isus je imao osudu za farizeje, jer su vršili zadane zakone, a da nisu imali pravednosti, milosrđa, vjernosti. Riječi spajaju ljude kao mostovi, a mogu stvoriti među ljudima nepremostive duboke ponore. Zato, cijeni ono što govoriš, cijeni riječi. Svaka od njih može postati tvoja posljednja. Riječi nisu skupe, ne treba ih kupovati, pa zašto ih ne upotrijebimo kad se radi o nečijoj sreći. Nažalost, mnogi se Bogu obraćaju molitvom kad žele postići nešto nemoguće, za moguće dosta su im i ljudi. Kakva nam je molitva? Je li sebična pa se na Boga tužimo? Opominju nas riječi slijepe znanstvenice Helen Keller: “Plakala sam što nisam imala nove cipele, dok nisam srela čovjeka koji nije imao nogu.”
Bog je u srcima onih koji ga traže. On nije daleko od nas, govori nam Sveto pismo. U njemu živimo, mičemo se i jesmo! O, Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim: tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna, bezvodna. Neka nam vrijeme došašća bude upravo takvo vrijeme u kojem ćemo Boga tražiti, žeđati za njim kao suha, žedna i bezvodna zemlja.
3.jpg)
