PRESVETO TROJSTVO Naš Bog je Bog odnosa
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Kada bi Sveti Otac Franjo sutra objavio dogmu po kojoj više Katolička Crkva ne vjeruje u Presveto Trojstvo, nego da počinje vjerovati u jednog jedinog Boga, mislim da ne bi nastala prevelika bura. Barem ne među običnim vjernim pukom. Jer onda se od prekosutra ne bi križali u ime Trojstva nego u ime jednoga Boga. Djecu bismo krstili isto u ime toga jednog Boga.
Morali bismo tiskati i nove udžbenike iz vjeronauka, nove katekizme, novi Zakonik kanonskog prava. Ali možda bi se pojavila i neka vjerna duša koja bi ustala i rekla da to ne može i ne smije tako. Ovaj bi događaj, kao i onaj koncert na Maksimiru „Progledaj srcem“ prošao debelo ispod radara naših „vrhunskih“ masovnih medija. No, istini za volju bi li ta promjena prošla tako jednostavno? Jer naš Bog je Bog odnosa, pošto su Trojica, a Jedan. Naš Trojstveni Bog je ljubav i ljubav prima i daje. Naš Trojstveni Bog je ponizan i darežljiv. A kakav bi bio taj jedan Bog? On bi bio kao neki vladar koji je usamljen na vrhu. On ne bi poznavao ljubav. Naš Trojstveni Bog je od vječnosti, pa pretpostavimo da je i taj jedan Bog od vječnosti. Od početka je sam i tu leži njegov problem, u toj njegovoj samoći, jer je za ljubav potreban drugi. Onda je takav jedan i usamljeni Bog tek jedan pravedan i suveren vladar koji traži poslušne podanike da kroje svijet po njegovoj volji.
A kada promatramo Presveto Trojstvo možemo uočiti nešto predivno, a u isto vrijeme, za naše poimanje, i neobično. Naime kada Otac govori, on ne govori o sebi, već o Sinu, kao npr. na krštenju na Jordanu, preobraženju na gori Tabor. Nakon što Duh Sveti dolazi u srce vjernika, ne uči ga o sebi nego ga uči reći Abba, Oče i Maranatha kojim se doziva Sina. Ako promatramo Sina, on vrši volju Očevu i ide na križ, međutim ne zbog toga da ispuni svoju volju i proslavi sebe, nego kliče: Oče proslavi ime svoje! Otac će ga proslaviti i postaviti iznad svakog imena, i Sinu će se prignuti svako koljeno. Otac proslavu, dakle, ne traži za sebe nego on svu slavu predaje Sinu. Kad je otkupio čovjeka i dobio gospodstvo nad njim jer je proslavljen od Oca, Sin se neće ustoličiti nad ljudima kao zemaljski gospodar nego im šalje drugog Branitelja, Duha Svetoga! Jer on je taj koji će ih voditi dalje. Duh Sveti ulazi u ono što je činio Isus, baštini njegovo djelo, ali neće ga iskoristiti za sebe nego Duh proslavlja Isusa.
Nesebičnost, ljubav, poniznost, požrtvovnost, velikodušnost... Mnoge su još riječi kojima bismo mogli opisati odnos unutar Presvetoga Trojstva. A najveća od svih tih je ljubav. Jer Bog je ljubav! On odvjeka prebiva u odnosu s drugim. Nije kao onaj usamljeni Bog da nema prema kome biti usmjeren. Ali ta ljubav našega Boga ne ostaje rezervirana samo za njih Trojicu. Dapače, ona od nas traži da joj se i mi pridružimo. Jer svi smo od Boga izašli, u Bogu živimo, mičemo se i jesmo, a k Bogu težimo stići jednoga dana. O kada bi samo ovaj svijet živio u onakvih odnosima u kakvima živi Presveto Trojstvo! Gdje bi nam bio kraj i bili zlo uopće i imalo priliku postojati!
Postoje neki ljudi koji žive tu ljubav Trojstva. Još u srednjoj školi na jednoj sam propovijedi o Presvetom Trojstvu čuo riječi da je obitelj slika Trojstva. Puno puta sam se pitao kako je to moguće, sve dok se nisam sjetio jedne priče o majci koja nije voljela piletinu. A ta priča kaže sljedeće: „U nekom je selu živjela siromašna obitelj. Otac je preminuo još dok su djeca bila mala i ostala je sama majka s 5 gladnih dječjih usta. Ta se majka ustajala još za vrijeme mraka, prije svitanja, kako bi oprala robu svojih gospodara. Kada je to završila odlazila je na drugi posao, a navečer je odlazila na treći posao. Sve je to činila kako bi podigla svoju djecu. Za ručak bi im spremila kruha i što je bilo uz to. Za bolje dane, kao što su Božić, Uskrs i još neke svetkovine za ručak je bila piletina koju je ta majka svojim mukotrpnim radom kupila, ali ju nikada nije jela. Naime kada bi se to maleno pile podijelilo među djecom taman bi bilo gotovo dosta za ta gladna usta. Jedan njezin sin godinama poslije rekao je da je on uvijek mislio da njihova majka ne voli piletinu, jer je nikada nije jela.Tek se godinama poslije uvjerio da njihova majka ipak voli piletinu kada ju je pozvao na ručak kod sebe doma i kada ju je slasno pojela. Potom se sjetio majke koja nije voljela piletinu i zaplakao.“
Bog, Trojstvo, nas ljubi i uči nas ljubiti. Dajmo se naučiti ljubavi i odnosu s drugim ljudima u kojem nećemo za sebe tražiti najbolji komad piletine. Možda nećemo poput majke iz priče sebe totalno zakinuti, ali proslavimo drugoga da bismo proslavili sebe. Baš onako kako nas Trojstvo i uči!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
