PETA NEDJELJA KROZ GODINU Isus je znao svoje poslanje. Znamo li mi svoje?
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Pasala je i ova Festa. I to ni manje ni više, nego 1049. Ako Bog da, dogodine bi trebali slaviti jubilej. Dao Bog da dogodine bude kao prije ove pandemije, što bi rek’o naš biskup Mate (jest da je apostolski upravitelj, ali još je naš!), a para mi se da voli tu uzrečicu, kano što i oće ako Bog da, amen da Bog da! No, imamo još dosta do iduće Feste, a dok ju čekamo vratimo se na naša nedjeljna evanđelja. Ove, pete nedjelje kroz godinu sv. Marko izvještava nas kako Isus nastavlja svoje poslanje, ozdravljajući bolesne, uzete i hrome i istjerivajući zloduhe. U svim tim ozdravljenjima iznova se nad njim ispunjavaju proročanstva, Isus potvrđuje tko je on. Potvrđuje, ali nažalost ne dolazi do svih srca, neka su previše okorjela i ne vide dalje od sebe. Neobičan je drugi dio ovog evanđeoskog ulomka.
On započinje riječima: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ Veoma sličnim riječima započinje Ivanov izvještaj o Uskrsnuću, jer je i tamo rano jutro i još za mraka na Isusov grob je došla Marija Magdalena. Slobodan sam pomisliti kako Isus zna da su ti trenutci blagoslovljeni, ti momenti rano ujutro. Iako smo mi ljudi u tim urama ponekad snenih očiju, mrsko nam se ustati, koji put se začudimo sami sebi kako nam mozak brzo radi u tim ranojutarnjim satima. Još uvijek smo u Kafarnaumu. Danas na ulazu u arheološko nalazište u tom gradu na ulaznim vratima stoji natpis: „Kafarnaum, Isusov grad“. No, iako ga mi tako danas nazivamo, jer je on upravo tamo započeo svoje djelovanje, tamo je prvo propovijedao u sinagogi, kako smo slušali u evanđelju prošle nedjelje, tamo je i ozdravljao, ali njegovo poslanje nije vezano isključivo uz Kafarnaum. To i on sam navodi kada kaže da treba ići i drugamo, da je zato došao. On je svjestan svoga poslanja, propovijedati Boga i ozdravljati ljude. Znamo li mi naše poslanje? Osim posla kojeg obavljamo, naših hobija, imamo li još neko poslanje? Nije li poslanje, zadatak nas kršćana isti kao i Isusov, naviještati evanđelje svemu svijetu.
No, ne moramo poput Isusa putovati po obalama Genezaretskog jezera. Ne moramo otići u Zagreb, Osijek ili Split. Naše je mjesto tu gdje jesmo, naša je zadaća propovijedati evanđelje ondje gdje živimo, ondje gdje radimo, gdje djelujemo. U našoj obitelji, prenijeti kršćanski nauk svojoj djeci. Na našem poslu evangelizirati svoje kolege. Pristupiti prijatelju u nevolji i u teškim trenutcima i reći mu/joj da ih Bog ljubi. Nije to neka isprazna floskula, to je istina Isusovog života. To je istina našeg Boga.
On je radi ljubavi prema čovjeku došao na ovaj svijet. Radi ljubavi je on ozdravio Petrovu punicu. Poradi ljubavi on nije htio ostati samo u Kafarnaumu, jer je znao da i u drugim dijelovima Izraela ima ljudi koji ga trebaju, da ima i drugih bolesnika koji su potrebni njegove pomoći. Čovjeku bolest nikada nije bila bliža. Dok svijetom vlada pandemija koronavirusa s ekrana i drugih medija plaše nas da nam predstoji neka nova pandemija, da dolaze novi sojevi ovog aktualnog virusa. Strah, panika, svi neki grubi osjećaji. Gdje su nestale neke lijepe vijesti? Gdje je nestala radost? Ona se skriva u čovjeku i nitko i nikada mu je ne može oteti.
Prolazile su razne bure i oluje preko čovjekovih leđa, no nikada nije ugasnuo osmijeh, nikada nije nestao naš smisao za humor. Nikada nije ugasla naša vjera, iako ponekad izgleda da se ispunjavaju Isusove riječi: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Vjerujemo da patnja nije bez razloga. Vjerujemo da Isus ozdravlja i danas. Pa, kolikim su se ozdravljenjima doktori čudili, koliko su puta i sami zastajali i govorili, vjerovali ili ne oni sami, i govorili da se nešto više u to uplelo. No, ne možemo očekivati da će svaki bolesnik ozdraviti, da će Božjom intervencijom sve biti super. Nije li nam taj isti Bog dao liječnike, dao im je znanje? Vjerujmo i u naše doktore, ma što o njima pričali i ponekad o njima čuli i neke loše stvari.
Ima jedna šala koja kaže da je sv. Petar izdao Isusa jer mu je ozdravio punicu. Međutim, unatoč toj šali u ovom evanđeoskom događaju ozdravljenja Petrove punice krije se puno toga. Da se zaključiti da se ozdravljenje ne događa samo radi osobe koja ozdravlja nego i radi okoline, radi vjere i te same osobe, ali i ljudi oko nje. Isusova čuda događaju se radi zajedničkog dobra. Na ovo Isusovo služenje čovjek, punica odgovara služenjem njemu, ali i ljudima oko njega. Takvo mora biti naše služenje, dozvolimo Gospodinu da ozdravi naše slabosti i naše strahove. Kad je mogao ozdraviti Petrove slabosti i napraviti od njega apostola naroda, zašto se ti stidiš? Kada je mogao Augustina ozdraviti od njegove raskalašenosti i učiniti od njega velikoga biskupa, što ti čekaš?
Isus stoji iza kantuna, stoji i čeka te da mu otvoriš svoje srce da ga ozdravi, da te ohrabri, da te ojača. Zajedno s njim svaki je korak jednostavniji, svaki se križ lakše nosi, a radosti su veće i ljepše. Zajedno s njim se komotnije služi bratu čovjeku. U svojoj slobodi koju ti je upravo on dao, ti samo trebaš reći zajedno sa sv. Pavlom: „Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.“
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
