NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA Izdvojimo se iz mase i recimo Isusu da ga ljubimo
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Cvijetnica, Palmana nedjelja, Nedjelja Muke Gospodnje, sve su to nazivi kojima opisujemo nadolazeću nam nedjelju. Prva dva naziva više nam opisuju izvanjski vid ove nedjelje, dok u ovom trećem nazivu vidimo, tj. iščitavamo što je u središtu te nedjelje.
Ove godine na misama će se čitati ili pjevati Muka po Marku. Ona započinje događajem u Betaniji u kući Šimuna gubavca kada Isusu pristupa neka žena s alabastrenom posudicom punom nardove pomasti i s njom polijeva Isusa po glavi. Iako bi se mogli s pravom zapitati kakve veze ovo ima s Mukom, Isus nam daje odgovor na ovo pitanje kada kaže: ››Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop.‹‹ Isus im još jednom naviješta što se ima zbiti. I ova žena će zauvijek ostati jedna od onih koji nisu potpali pod utjecaj mase. Zato Krist i govori da će se o ovoj ženi govoriti svugdje ondje gdje će se propovijedati evanđelje.
Isusov veličanstveni ulazak u Jeruzalem prepun je simbolike, počevši od magareta na kojem nitko nije jahao. Time Isus pokazuje da je on Gospodar i da donosi novu vijest, preko palmi koje su stavljali pred Isusa iskazujući mu tako počast, pa sve do usklika „Hosana“ koji znači „Spasi nas!“. I tu je masa vikala Isusu i slavila ga. Klicali su njemu iz svega glasa, a samo par dana poslije vikat će protiv njega, dovikujući Pilatu one strašne riječi: ››Raspni ga!‹‹.
Nikada neću zaboraviti kada je u seriji Velo Mistoprikazano kako su stanovnici Splita gledali prvi put na filmu Muku Gospodina našega Isusa Krista. Oni su tada dovikivali onima na platnu da zašto ne pomažu Isusu, dobacivajući im i svakakve riječi. I tu je bio efekt mase, kao i u Jeruzalemu onih predivnih dana. Iako su za Isusa značili muku i smrt, za nas ostaju veličanstveni i predivni, jer su se ostvarila proročanstva i dogodilo se naše spasenje. Darovan nam je novi život.
Iz ove mase izdvajaju se pojedini ljudi poput one žene koja je pomazala Isusa unaprijed za ukop. Također se izdvajaju i dvije Marije, Marija Magdalena i Marija, majka Jakova i Saloma. Velike žene ostale su s Isusom i pratile ga na križnom putu i stajale pod križem, zajedno s Djevicom Marijom i apostolom Ivanom. Možemo samo zamisliti poruge i pljuvanja koje su bile upravljene tim velikim ženama samo zato jer su ostale vjerne Isusu do kraja. One su u tim trenutcima pokazale veću hrabrost nego pojedini muškarci. Sjetimo se da je Isusa Petar izdao i prije negoli je on krenuo na križni put.
Još jedan od onih koji je iskakao iz mase, u pozitivnom smislu, bio je Josip iz Arimateje. On je, kao Isusov prijatelj, otišao kod Pilata i zamolio ga da mu preda Sveto Tijelo. Tim činom je doveo i sebe u opasnost pred onom masom koja je još uvijek bila žedna krvi. No, ne samo pred masom. Židovski glavari i veliki svećenici mogli su ga optužiti da je Isusov pomagač, pa i njemu na leđa natovariti križ. Kao da i jednim i drugima nije bilo dovoljno znakova da su krivo uradili. Prije smrti zemlju je obavio mrak, u trenutku smrti se hramska zavjesa razdrijela na dvoje.
Snažna je i simbolika hramske zavjese. Ona je bila 18 metara visoka i 8 centimetara debela. Ljudi onog vremena su govorili da ni dva najjača konja koja bi ju potezala ne bi ju mogla iskidati. Ta zavjesa bila je veo koje odvajao Boga, Božju prisutnost u Hramu od grešnih ljudi. No, simbolika tog zastora bila je i da je takav sličan veo većini ljudi, napose židovskim glavarima i velikim svećenicima stajao pred očima, te od njega nisu bili u stanju vidjeti Boga koji im je bio pred očima, Isusa Krista. Jedini koji je bio sposoban maknuti taj veo i u Hramu, ali i s očiju ljudi bio je samo Bog. On je to i učinio. I to snagom križa. Snagom onoga što je za Židove bila sramota,Bog skida taj veo. Taj naš Bog, kao da se ponekad zeza s nama ljudima, pa nam u pamet priziva one riječi iz Svetog pisma: ››Jer moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti…‹‹.
Isus Krist je svojom smrću „osvetio“ Adamov grijeh, postao je novi Adam. Svojom smrću otkupio je svakoga čovjeka. Hramsku zavjesu, veo je skinuo i pokazao svima Boga. I onima koji su ga željeli vidjeti, ali i onima koji su ga izbjegavali. To je onaj isti Bog koji u rukama svećenika dolazi na naše oltare, u mističnoj žrtvi u kojoj uzimamo udjela u Kristovoj muci. Svojom smrću pokazao je Boga ponajprije onoj ženi, Josipu iz Arimateje i onim dvjema Marijama, tim velikim ljudima koji su se izdvoji iz mase i rekli da mu vjeruju i da ga ljube. A on im je tu ljubav uzvratio na najljepši mogući način. Izdvojimo se i mi iz mase i recimo Kristu da ga ljubimo i da smo mu zahvalni na svakoj kapi krvi koju je prolio poradi nas.
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
