NEDJELJA BOŽJE RIJEČI Krist je prisutan i u Svetom pismu
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Jednom davno, sv. Jeronim, čiji smo 1600. rođendan za nebo proslavili prošle godine, zapisa sljedeće: „Nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista.“ Iako smo prethodnu nedjelju vidjeli da je svatko od nas potreban osobnog susreta s Isusom Kristom, najbolji način za susresti ga, osim u euharistiji, jest u Svetom pismu.
Upravo to je, vjerujem, jedan od motiva zašto je sveti otac Franjo ustanovio Nedjelju Božje riječi koju slavimo na treću nedjelju kroz godinu. Jer, „Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, a u naše dane progovori u Sinu“, a taj Sin prisutan je i u Evanđeljima u Pismu. To je jedan od razloga zašto svećenik ljubi knjigu nakon što pročita evanđelje na misi. On ne ljubi onaj papir, ni onaj tisak, on ljubi samog Krista. To je onaj istiniti Krist, isti onaj koji je jednom, kako čitamo u evanđelju nadolazeće nam nedjelje, pozvao Andriju i brata mu Šimuna, kao i sinove Zebedejeve, Jakova i Ivana.
No, prije poziva ovih prvih apostola sv. Marko nam piše da je Isus izrekao sljedeće riječi: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Riječi su to koje ćemo čuti i na Čistu srijedu kada nas svećenik bude posipao po glavi pepelom, ali riječi su to čiju nakanu moramo ispunjavati svaki dan. Svaki dan mora nam biti prilika za obraćenje, jer sigurno smo negdje pogriješili, nečim smo se odmakli od Boga. Obraćenje nije samo jedan trenutak u životu kada se netko od poganina, ateista ili s neke druge vjere obratio na kršćanstvo jer je spoznao da je tu spasenje i da je ovo jedina prava i istinita vjera. Obraćenje je proces kroz koji čovjek prolazi cijeli život. Isto kao što se nekada u braku moramo prilagoditi suprugu ili supruzi. Jednako kao u prijateljstvu kada se moramo prilagoditi nekoj vrlini ili mani našeg prijatelja. Jednako kao što se kada parkiramo automobilmoramo potruditi da se parkiramo unutar crta. Upravo tako se moramo svaki dan, ma svaki trenutak, obraćati i vraćati unutar crta naše vjere, unutar crta evanđelja. Ne, ovo ne znači da svi moramo biti isti, jednoobrazni, nego ovo znači da ćemo sa svojim vrlinama i manama, u našem mjestu i na našem poslu proslaviti Boga na najbolji mogući način, kako samo mi znamo i na način samo za nas poseban i specifičan.
Međutim, vratimo se malo na pozvanu četvoricu apostola. Famozan je taj njihov poziv, ali još je famozniji njihov odziv. Piše nam tako evanđelist Marko da su odmah ostavili mreže i pošli za Isusom. Nisu osjetili potrebu pitati nekog prijatelja, niprijateljicu, selo ili grad što misli, nego su ostavili posao koji su radili, znajući da Isus za njih ima važniji zadatak. Da nama danas dođe Krist na naše radno mjesto i zazove nas da pođemo za njim, mislim da bi ga malo i poprijeko pogledali, ali bi sigurno zovnuli nekoga pa se malo posavjetovali, umjesto da se pomolimo i zazovemo u pomoć Duha Svetoga, Onoga koji rasvjetljuje sve putove. Jer, lakše je zovnut nekoga pa ga zamolit za savjet, ako nam se njegov/njezin ne svidi, zovnut ćemo nekog drugog, sve dok ne čujemo onaj savjet koji nam paše.
Isus apostolima koje je pozvao djelomično mijenjazanimanje. Jer, do toga trenutka bili su ribari, lovili su ribe u mrežu, a od toga momenta postali su ribarima ljudi, lovili su ljude u mrežu ljubavi. Nisu nikoga prisiljavali, Bože sačuvaj, oni su samo nudili ljudima ono što su oni primili, a primili su vječnu Riječ od Oca proizašlu, primili su Sina u svoje srce i nisu mogli šutati o tome. Darivajući drugima tu ljubav koju su primili i Riječ koju su prihvatilidarovali su i same sebe. Vrlina koju mi danas, nažalost, često zaboravimo. Naravno lakše je o nekome pričati iza leđa, nego tome nekome navijestiti Onoga koji je sama ljubav. A jednom lijepo jedan svećenik zapisa: „Jedino lijepo što za nekoga iza leđa možeš učinit jest moliti za njega.“
Trajni je naš zadatak moliti, ali u ovome tjednu od 18. do 25. siječnja na poseban način pozvani smo moliti za jedinstvo kršćana. Ove godine ova se molitva održava pod geslom: „Ako ostanete u mojoj ljubavi, donijet ćete mnogo roda“ (usp. Iv 15,5-9). Jedinstvo je važnije od raskola. Sličnosti su važnije od svih različitosti. Iako nas dijeli gotovo stoljeće od onog velikog raskola 1054. godine, temeljna baština koju nosimo i mi, ali i naša braća pravoslavci je ista, a to je Krist i evanđelje. Iako su u tijeku povijesti nastajale mnoge kršćanske Crkve, zajednice i denominacije, ta temeljna baština, zajednički iskon, ostao je isti. Ali ljudi, kao ljudi, uvijek je od nas netko pametniji, pa zna bolje. No, jedinstvo je bitno, jedinstvo koje smo pokazali i u ovom potresu, kada je Hrvat spašavao obitelj paroha, a onda je to postala jedna od glavnih vijesti, umjesto da to bude za nas normalno. Dao Bog da dođe trenutak kada će to postati normalnost, nešto sasvim uobičajeno.
Markov evanđeoski ulomak govori o pozivu prvih apostola, međutim poziv je to koji i danas odjekuje i našim Gradom, i našom biskupijom, ali i cijelom Zemljom. Nije to poziv samo na svećeništvo i redovništvo. Poziv je to da Boga proslavimo i ti i ja, baš onakvi kakvi jesmo, ali moramo biti spremni na obraćenje, svakoga dana i svakog trenutka!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!