KRŠTENJE GOSPODINOVO ZNAŠ TI TKO JE MENI OTAC?
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Kada se Isus rodio, bio je samo jedan od mnogih rođenih tog datuma. Kada su Ga roditelji, Marija i Josip, nosili u Hram na obrezanje, bio je neki na redu, nije sigurno bio među prvima. Pa i onda kada su ponijeli Isusa u Hram da za njega prikažu žrtvu četrdeseti dan poslije rođenja, morali su čekati u redu. I na dan svoga krštenja Isus dolazi među sve one ljude, staje u red i strpljivo čeka trenutak svoga krštenja.
Nije tražio ni prvenstvo ni povlastice. Nije došao i rekao: „Znaš ti tko je meni otac?“, iako bi On jedini mogao takvo nešto reći. Čineći ovo On nas od samoga početka uči poniznosti i strpljivosti. Mi danas živimo u nekom užurbanom vremenu gdje želimo uvijek preko reda i koliko god se naprijed progurali uvijek nam je malo i želimo izbiti na vrh reda ili liste čekanja. Ali sama logika kaže da ako se njih stotinu bori i gura da izbije na vrh, samo jedan može uspjeti. A koliko će se tamo zadržati to ovisi o osobi i njezinim sposobnostima. Isus je imao velike sposobnosti, pa bio je Bog i čovjek, Božji sin, Mesija odavno obećani. Jer je i Bog i čovjek, kaže Sveto Pismo da je nama bio u svemu jednak osim u grijehu. Ako je Ivanovo krštenje značilo odricanje od grijeha, logično je pitanje zašto se Isus krstio kad nema grijeha? Napose ako znamo da mikveh ili obredno uranjanje znači ritualno čišćenje. Naime, u Isusovo vrijeme postojale su obredne kupke u koje se uranjalo posuđe i razne stvari koje su Židovi željeli ili morali obredno očistiti. Postojali su i bazeni u kojima su se žene i muškarci obredno čistili. Žene primjerice kada su se trebale udati, a muškarci kada su željeli postati Židovi. I dan danas ortodoksni Židovi vrše ovaj obred. Ponekad se može naići na pokoji video na društvenim mrežama kako u mikveh uranjaju novi pribor za jelo, tanjure, lonce i slično. Jedan od zanimljivijih koje sam vidio bio je kada je jedna ortodoksna židovska obitelj išla na kampiranje u Americi. Tamo su u kampu dobili roštilj koji su cijeli uronili u rijeku kako bi ga obredno očistili jer se možda prije na njemu spremalo nešto što nije košer. Ovdje je zanimljivo da mikveh nije samo obredni bazen ili kupka, nego svaka voda koja teče. Što je još zgodno za primjetiti je da moraju pustiti objekt koji se obredno čisti kako bi barem u jednom trenutku cijeli bio obložen vodom. Tako da im se dogodilo, prema njihovoj priči, da im rijeka ponekad i odnese ono što su došli obredno očistiti.
Mikveh je i tekuća voda, upravo zato Ivan i stoji na rijeci Jordan i tamo krsti one koji žele postati novi ljudi. Kako rekosmo u redu među drugima stoji i Isus i dolazi pred Ivana. Ivan ga je prepoznao odavno, ako se prisjetimo susreta Marije i Elizabete kada je Ivan u majčinoj utrobi od radosti zaigrao. I zasigurno Ga i sada prepoznaje, možda se i iščuđava Njegovu dolasku, ali zna da mora Gospodina poslušati i da sigurno Bog zna što radi. I Isus uranja u vodu kao i svatko drugi, no kada izlazi iz vode nebesa se otvaraju, Duh Sveti se spušta na Isusa i Bog progovara. Koji trenutak, da ti pamet stane!
Ovo je početak posvećenja našeg krštenja. Dovršetak će se dogoditi smrću i uskrsnućem, ali ovo je početak. Preteča našega krštenja. Isus nam je pokazao put, na nama je da ga se pridržavamo i da slijedimo taj put.
Kaže priča da se za jednog čovjeka pročulo da je postao kršćanin takoreći preko noći. Povjerovao, krstio se i počeo dolaziti u crkvu i to u prvu klupu. Jedni su samo vrtjeli glavom, drugi sumnjali, treći opet govorili da se pretvara.
„Kakav si ti kršćanin kad si do jučer živio kao zadnji poganin u Africi?“ prigovarala je sakristanova žena. Dovikne netko: „Neka izmoli Vjerovanje!“. Nije znao. Netko dobaci da ne zna nabrojati ni Deset zapovijedi, a on sam prizna da je to točno, da ih ne zna sve nabrojati. „Znaš li barem Anđeo Gospodnji?“ upita ga susjed. „Ne znam.“, odgovori čovjek mirno. Na to primijeti netko: „Evo da ni Očenaš, ni Zdravo Marijo, ma ni Slava Ocu ne bi znao izmoliti bez greške!“. „Pa po čemu se onda može znati da si kršćanin?“ doviknuše oni koji je strpljenje već izdalo.
Čovjek im na to sve odgovori: „Po tome što više ne živim starim životom, postao sam nov čovjek, više se ne opijam, moja žena i djeca se mene više ne boje, ne bježe preda mnom već me lijepo dočekaju kada se vratim s posla. Popodne izađemo na šetnju, vole me i ja njih volim. Nema više svađa, vike i prenoćivanja kod susjeda. Nijedna velika psovka odavno mi nije prešla preko usta. Eto to je od mene učinilo krštenje ili Isus, ako baš hoćete.
Ja ne znam puno vjeronauka, ali jedno znam: Isus je kompletno izmijenio moj život, meni je to najveće znanje – katekizam života. Neka nam naše krštenje ne bude samo jedna odrađena stavka, nego trenutak promjene. I kada drugi put promislimo nekome reći: „Znaš ti tko je meni otac?“, prvi odgovor koji nam padne na pamet neka bude: Bog!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
3.jpg)
