ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA Sunčani sat našeg života
Draga braćo i sestre, dragi čitatelji, dragi prijatelji!
Vječitom nam se čini borba između dobra i zla, između svjetlosti i tame. I nekako je uvijek u pozadini svakog rata na ovome svijetu tama, i ne samo u pozadini jer ona ostaje nakon što prođu vojnici, tenkovi, avioni i u novije vrijeme dronovi. Ostaje tama razorenih gradova i domova, desetkovanih stanovnika, pobijenih ljudi. Iza svakog lošeg događaja na ovome svijetu stoji tama i njezini stanovnici koji se zadovoljno smješkaju misleći da su pobijedili. No, svjetlost uvijek dođe, prije ili poslije. Prva zraka sunca s istoka jednom mora osvanuti, još se nije dogodilo da nije osvanulo, pa čak i kad je oblačno. Evanđelje nadolazeće nam Četvrte korizmene nedjelje donosi evanđeoski ulomak koji govori o susretu Isusa s Nikodemom, farizejom. I u tom razgovoru koji se odvija po mraku, tj. noći, Isus izgovara jednu bolno istinitu rečenicu: ››Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.‹‹
Tama je svuda po svijetu, ali možemo slobodno reći da je toj tami došao kraj. Jer najbitnija svjetlost koja je zasjala ovome svijetu je Isus Krist. Svjetlo koje nitko nikada ugasiti neće i ne može. Svjetlo koje osvjetljava svakog čovjeka i donosi mu spas. Ako taj čovjek taj spas prihvaća. Jer Bog nam ostavlja slobodu. Pri našem začeću, kada nam je udahnuo život, darovao nam je i savjest. A savjest je poput sunčanog sata. Kada sunce svijetli prema sunčanom satu, on pokazuje točno, tj. pravo vrijeme. Na isti nam način naša svjetlost pokazuje točan ili ispravan put u životu. Treba znati da sunčani sat pokazuje točno vrijeme samo za sunčeve svjetlosti, no za mjesečeve svjetlosti sunčani sat pokazuje netočno vrijeme. I kada bi čovjek bakljom ili svjetiljkom osvijetlio sunčani sat i tada bi se pokazivalo netočno vrijeme. Kada nema sunca, prema sunčanom satu se ne može odrediti točno vrijeme.
Tako se isto ne može računati ni na savjest kada svjetlo savjesti nije Božji glas, nego možda glas obitelji, stranke, interesa, društva, a možda i samog đavla. Zbog toga ćemo katkada osjećati krivnju zbog nečega što nismo skrivili, a katkad nećemo osjećati krivnju zbog onoga što smo doista skrivili. I dokle god je naša savjest obasjana ispravnom svjetlošću mi ćemo bolje znati prepoznati dobro i zlo. A vječita je borba između dobra i zla. Vjerujem da nam je svima poznata priča o dva vuka. Nekada davno stari Cherokee Indijanac ispričao je svom unuku jednu životnu priču. "U duši svakog čovjeka vodi se neprestana bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, mržnju, pohlepu, aroganciju, laž, krivicu, srdžbu, pakost, sebičnost, podsmijeh. Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja mir, ljubav, nadu, vedrinu, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, sreću, vjeru."
Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita: "Djede, koji vuk na kraju pobjeđuje?" Stari Indijanac pogleda unuka i odgovori: "Pobjeđuje onaj kojeg hraniš". Ako dolazimo svjetlosti i mi ćemo svijetliti, no ako dolazimo tami i mi ćemo sami potamniti, posiviti. Susret farizeja Nikodema i Isusa događa se po noći. Nikodem poskrivećki dolazi k Isusu, k jedinoj pravoj svjetlosti da obasja njegov život i njegovu vjeru. I pred nama je isti poziv, da dođemo ka Isusu i da se damo obasjati tom svjetlošću. Tada ćemo bolje vidjeti naše mane i naše grijehe. Nisu za ludu toliki svetci koji su živjeli svetim životom govorili da su najveći grešnici na ovome svijetu. I to kako su rasli u svetosti bili su sve više svjesni svojih grijeha. Jer svojim rastom bili su sve bliže svjetlosti i bolje i bolje su mogli primijetiti svoje grijehe. Nama danas izgleda smješno da je netko tko je živio neporočan život, svetački život, uporno tvrdio da nema većeg grešnika od njega. najbolji primjer nam je tu bl. Marija Propetog Isusa Petković, naša Blajka koja je za sebe govorila da je najveća grešnica od svojih sestara, a živjela je jednostavnim, skronim, svetačkim životom. No, jednostavno je i to znamo iz prakse. Da bismo nešto bolje vidjeli moramo se primaknuti bliže izvoru svjetla. Nitko po mraku danas ne čita ispod svjetla svijeće, svi upalimo svjetlo ili na stropu ili na stolu.
Isto kao i onaj sunčani sat. Ako je oblačno, teško će se vidjeti koliko je točno sati. Ako Boga držimo podaleko od nas i nastojimo „zamagliti“ Njegov pogled na nas onda ćemo donositi loše odluke po pitanje dobra i zla, svjetlosti i tame. Samo postoji jedna stvar koju zaboravljamo. Božji pogled je uvijek na nama i teško ćemo ga zamagliti. Samo je pitanje koliko dopuštamo Bogu da bude prisutan u našem životu. To je ona ljepota naše vjere i naše slobode koju nam je Bog dao. Jer on nam nudi sve što nam treba, ali nas ne prisiljava na to. Nudi nam spasenje i radost, nagovara nas na to, ali nas ne tjera na to. Zna On vrlo dobro da ćemo prije ili poslije sami doći k Njemu i pitati ga da obasja naš život i naš sunčani sat i da na pokaže kako izgleda pravi život i koje je točno vrijeme. A jedno je pravo vrijeme i uvijek je vrijeme za činiti dobro!
Božji blagoslov i pozdrav s Lastova!
3.jpg)
